Nažalost, uvertira za Samit je bila više bolna nego euforična. Protivljenje Španije da se nađe za istim stolom sa Kosovom je zasjenilo sve ambicije Bugarske. U procesu diskusije o zajedničkoj rezoluciji samita Španci nisu bili sami u protivljenju nekim ambicioznijim formulacijama po pitanju proširenja. Još uvijek je apetit za proširenjem u većini zemalja EU veoma veoma malen do nepostojeći.

Koliko god samit u Sofiji hipotetički bio važan, u njemu se krije i niz opasnosti. Prva je opasnost od velikih očekivanja 15 godina poslije samita u Solunu. Sofija nije Solun, 2018. nije 2013. Perspektiva članstva u EU nakon ispunjenja domaćih zadataka će biti potvrđena, ali to je ono što Unija nije ni poricala od Soluna do danas. Dakle, ništa suštinski novo. Nova strategija za proširenje u februaru je rekla gotovo sve što EU u ovom momentu može i želi da kaže. Proširenje će se, stoga, desiti kada države budu spremne. A to može potrajati i potrajaće imajući u vidu trenutnu situaciju u regiji koja više nalikuje minskom polju nego poligonu na kojem se države nadmeću u ispunjenju reformi, osnaživanju pravosuđa, borbi za slobodu medija itd., za sve ono dakle što EU od njih traži.

I naravno, proširenje će se desiti tek kada EU bude spremna. A kada će to biti, to također ne znamo. I to je ono što je navelo francuskog predsjednika Makrona da neposredno nakon prezentacije izvještaja u proširenju u aprilu kaže kako proširenja neće biti prije unutarnje konsolidacije EU. Trenutno EU ulazi u ključnu fazu njene novije istorije: počinje velika debata o budžetu. Postavlja se i dalje pitanje kako ce proces Brexita biti priveden kraju. I otvoreno je po meni centralno pitanje kako će izgledati „bitka“ između Brisela i Mađarske, u momentu kada Orban najavljuje kraj liberalne demokratije i borbu za renacionalizaciju Unije na kršćanskim osnovama, tzv. kršćansku demokratiju. Upravo taj antiliberalni momenat, kojeg možemo nazvati i autoritarnim, predstavlja suštinsku dilemu za proširenje i za sve zemlje Zapadnog Balkana. Već sad imamo neku vrstu „autoritarne konvergencije“ ili paraliteta u načinu kako se poima i egzekutira vlast između Mađarske s jedne strane i recimo Srbije, kao što imamo neku sličnu vrstu paraliteta između Turske i dijelova političke elite Bošnjaka u BiH.

Pored svega toga čini mi se da u regiji vodi utrka ko će i kako obezvrijediti vrijednosti EU i očiglednije pokazati da spremnost za ozbiljnim putem ka EU ne postoji. Retorika između susjeda je sve agresivnija, otvoreno se napadaju mediji, kontrola pravosuđa je sve direktnija, otvoreno se koketira sa Rusijom, Turskom, Kinom.

Kad podvučemo crtu, jasno je da prijema Zapadnog Balkana u Evropsku uniju neće biti ako EU, kao politički projekat, ne osmisli samu sebe, i suštinski i institucionalno, ponovno kao jednu zajednicu zasnovanu na demokratskim i liberalnim vrijednostima. To znači, bez cijepanja članica na liberalni blok, desno-populistički ili neki drugi… Ako ne dođe do suštinskog procesa u Evropskoj uniji, mislim da takva i rastrgana EU nikada neće biti spremna za prijem zemalja Zapadnog Balkana, i da će onda, naravno, i 2025. godina koja se spominje kao mogući datum prijema Srbije i Crne Gore u Uniju, biti makulatura, tj. promašena godina, prijedlog bez bilo kakve vrijednosti. U tom kontekstu i samit u Sofiji bi ostao samo istorijska skica bez ikakve vrijednosti.

Autor je profesor na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Beču