Nažalost, i na Kritu se videlo da u odnosu na konkurenciju, puleni Vladimira Đokića najviše kaskaju u šutu, naročito iz driblinga, taktičkim finesama, dok je nemanje klasičnog centra već ozbiljan problem.

Iako se u Grčkoj održava kontinentalni šampionat do 20 godina, uzrasta do kojeg bi trebalo da su igrači savladali sve tehničke stvari, košarkaši Srbije pokazali su i na Kritu da nedovoljna minutaža u seniorskoj klupskoj konkurenciji osetno utiče na njihovo samopouzdanje, ali i igrački napredak. Osim Vanje Marinkovića u Partizanu, nijedan igrač, koji je imao značajniju ulogu na Evropskom prvenstvu, u svom klubu ne predstavlja bitan igrački faktor. Na Kritu se takođe videlo koliko problema većina igrača ima u šutu, pogotovo iz driblinga. Očajni procenti Pena, loša mehanika Kapetanovića i Jovanovića, slaba preciznost Glišića i Tanaskovića, odnosno Đorđevića i Stepanovića, ukazuje na to da je prelazak iz juniorske u seniorsku košarku u Srbiji posebno bolan i neizvestan. I dok se u mlađim kategorijama nedostaci u tehnici mogu kompenzovati snagom, brzinom, atleticizmom, u konkurenciji do 20 godina tehnički nedostaci dolaze do izražaja, jer „orlići“ naspram sebe imaju formirane vršnjake, kako fizički, tako i tehničko-taktički. Okobo i Nua, bekovi Francuske, pokazali su u četvrtfinalu šta znači posedovati dobar šut iz driblinga, jer su upravo tim „oružjem“ bili preteški za čitanje našoj odbrani.

Nemanje klasičnog centra vrlo je ozbiljan problem, jer od generacije igrača rođenih 1995. Srbija praktično i nema iole kvalitetnu peticu visine iznad 210 centimetara. Nik Rakočević je u Grčkoj silom prilika igrao na mestu centra, međutim i laicima je bilo jasno da momak sa Južne Kalifornije jednostavno nema dobru centarsku tehnikum niti igru na niskom postu.