Stvarnost nam je crna, a budućnost siva: Sve afere srpskog fudbala na Mundijalima, od Antića do Piksija (VIDEO) 1Foto: Starsport. Ilustracija: Ana Mihajlović

Istorija se ponovila. Fudbaleri Srbije ponovo su u kvalifikacijama zablistali, ali su se na Mundijalu obrukali.

Slaba uteha je fudbalskoj javnosti što su „orlovi“ na tri utakmice dali pet golova pošto je konačni ishod na kraju isti kao i sa prethodnih velikih takmičenja – povratak kući posle tri meča grupne faze.

Poslednji put su se domaći navijači radovali prolasku u nokaut fazu 1998. godine, ali to je bilo u vreme one bivše države, kada je Jugoslavija izgubila od Holandije (2:1) u osmini finala Mundijala u Francuskoj.

Međutim i tada je razočaranje igrom koju su prikazali izabranici selektora Slobodana Santrača bilo ogromno pošto se od generacije Piksija, Savićevića, Mijatovića, Jugovića, Mihajlovića, Kovačevića… očekivalo da napravi sličan uspeh poput Bugarske na SP u SAD 1994, kada su Stoičkov i družina zauzeli četvrto mesto. Međutim, fudbalski ponos Balkana iznela je tada Hrvatska koja je osvojila treće mesto.

Ništa manja očekivanja nisu bila ni 2006. kada je Ilija Petković kao selektor maestralno izneo kvalifikacije za SP u Nemačkoj. Reprezentacija Srbije i Crne Gore završila je na prvom mestu u grupi, ispred Španije i Belgije, sa samo jednim primljenim golom na 10 utakmica (od Raula Gonzalesa). Kada nam je FIFA žreb podario „grupu smrti“ sa Holandijom, Argentinom i Obalom Slonovače postalo je jasno da će prolaz biti težak, ali niko nije ni sanjao da će nam „gaučosi“ dati pet puta više golova nego svi rivali u kvalifikacijama (0:6).

Prvi samostalni nastup Srbije na Svetskim prvenstvima najavljivan je kao renesansa domaćeg fudbala. Radomir Antić je veštom trenerskom rukom kvalifikacije završio ispred Francuske i opet smo kao prvi u grupi izbegli opasne rivale u baražu i direktno otišli na Mundijal. Međutim, hladan tuš usledio je već protiv Gane, predvođene Milovanom Rajevcem.

Zdravko Kuzmanović je zbog igranja rukom dobio crveni karton, a Asamoa Gijan doneo je afričkoj selekciji pobedu vrednu prolaska u drugi krug (0:1). Tračak nade pojavio se posle trijumfa nad Nemačkom (1:0) posle pogotka Milana Laneta Jovanovića i čuvene Stojkovićeve odbrane penala Podolskom. Ali, ubrzo je i tu malu vatricu ugasila Australija (1:2) poslavši „orlove“ kući.

https://youtu.be/Ftc2-FqyNMc

I onda je došla Rusija u kojoj je onaj ko nas odveo na Mundijal 2018. godine smenjen posle prvog mesta u grupi zato što je odbio da mu menadžeri i vrh FSS uređuju tim. Možda je Slavoljubu Muslinu na kraju dobro došlo što je neko drugi preuzeo odgovornost jer ćemo se večito pitati da li bi sa trenerom koji zna da odigra na rezultat uspeli da prođemo grupu sa Kostarikom, Brazilom i Švajcarskom.

Istorija se. kao što je rečeno, ponovila i u Kataru. Po navici smo u kvalifikacijama bili najbolji, a oni koje smo ostavili iza sebe (Portugal) prošli su duplo bolje od nas. Brazil realno niko (normalan) nije ni očekivao da će biti pobeđen, ali remi protiv Kameruna (3:3) bio je ne hladan tuš, nego otrežnjenje. Postalo je jasno da Srbija ne ume da igra odbranu, što se protiv Švajcarske samo potvrdilo (2:3).

Sad kad je jasno kako prolazimo na Mundijalima više od dve decenije, šta su uzroci (uvek) sjajnih rezultata u kvalifikacijama, a debakla na završnim turnirima? Stručnjaci tvrde da je turnirsko takmičenje potpuno drugačije od svega ostalog sa čime se treneri susreću – umesto u desetak meseci sve staje u samo dve, najviše tri nedelje (ako se prođe dalje od četvrtfinala). Pravo na grešku praktično ne postoji, a svaka napravljena se višestruko plaća.

Osim većeg pritiska jer se gubi pravo na kiks, koji se u kvalifikacijama može naknadno ispraviti, turnir sadrži i jednu drugu, mnogo bitniju notu. Onu u kojoj mi uvek omanemo. A to je psihička stabilnost, koji ni na jednom Mundijalu u ovom veku nismo imali.

Svaki put „raspad sistema“ na velikom takmičenju

Raspad sistema neposredno pred početak SP 2006. u Nemačkoj izazvao je selektor kada je umesto povređenog napadača Lećea Mirka Vučinića pozvao svog sina Dušana Petkovića, koji jednostavno po fudbalskom učinku te sezone nije zasluživao da bude u reprezentaciji, a ni jednom nije bio pozivan ni tokom kvalifikacija.

„Šlag na torti“ uveliko urušene atmosfere bio je svađa između Mateje Kežmana i Nemanje Vidića tokom priprema, posle čega je defanzivac Mančester junajteda postao naprasno povređen, mada se nezvanično pričalo da je odbio da igra protiv Holandije i kasnije Argentine.

Da iz najvećih očekivanja dolaze najveća razočaranja uverili smo se i u Južnoj Africi 2010. godine. Fotografija opuštanja srpskih fudbalera kako na balkonu i ispred hotela puše cigarete i piju pivo uzdrmala je javnost. I tada su pre 12 godina provejavale priče da su devojke i supruge pokvarile atmosferu, mada je selektor Antić tvrdio da to nije tačno.

Čekajući debakl

Za Rusiju 2018. nije nam ni trebao poraz u grupi pošto je atmosfera bila urušena mesecima pre Mundijala. Najpre promenom selektora, a potom nerezonskim oduzimanjem kapitenske trake Banetu Ivanoviću, samo zato što se javno zapitao zašto je Muslin morao da ode kada je tim odveo na SP s prvog mesta u kvalifikacijama.

Postojala je dilema i da li će uopšte Ivanović biti na spisku selektora Mladena Krstajića, pošto je bilo više nego jasno da bivši kapiten više ne treba „orlovima“. U takvoj atmosferi debakl je naprosto samo čekao da se dogodi.

I šta smo na kraju naučili iz svega prethodnog? Utisak je ništa. U Katar smo otišli sa sjajnim igračima, generacijom koja je u omladinskoj kategoriji bila prvak sveta, koja je tukla čak i Brazil na Novom Zelandu. Ali, uzalud.

„Orlovi“ nisu uspeli čak ni da se Šaćiriju, Džaki i ekipi revanširaju za poraz iz Rusije, iako su pojedinačno gledano igrači Srbije po statističkim parametrima bolji od Švajcarske. Ali, fudbal ne igra statistika, igraju igrači koji treba da čine tim. A Srbija nije delovala kao uigran tim, kako se činilo u kvalifikacijama.

Ni u Kataru nisu izostale intrige, pa se tako po društvenim mrežama ispredalo o seksualnim aferama reprezentativaca sa suprugama saigrača sa kojima zajedno igraju u dresu „orlova“. Ostao je gorak ukus što su se srpski fudbaleri uopšte pravdali i demantovali afere, jer nejasno je zašto bi ikoga pogodile priče anonimnih ljudi s društvenih mreža, na kojima inače svako može da napiše šta god želi, bilo to tačno ili ne.

Stojković razočarao ponašanjem

Ostala je gorčina i zbog selektorovog ponašanja kada je na meču protiv Švajcarske psovao majku albansku i tako uvredio nacionalnu manjinu tog naroda u Srbiji, a usput dobio prijavu kod FIFA Fudbalskog saveza Kosova zbog čega će možda biti kažnjen da neće moći da sedi na klupi na startu kvalifikacija za naredno Evropsko prvenstvo.

Najveća gorčina ostala je svakako što je ponovo postalo jasno da se radi samo stihijski, „ad hoc“, od takmičenja do takmičenja. Da sistem ne postoji, a da se sve svodi na stručnost i autoritet pojedinca – bio to Ilija Petković, Radomir Antić, Slavoljub Muslin ili Dragan Stojković Piksi.

Nema dileme da je Piksi dao svoj maksimum. Nema dileme ni da je napravio veliki uspeh plasmanom u Katar posle raspada sistema koji se odigrao u prethodnim kvalifikacijama za EURO, kada je kapiten Aleksandar Kolarov odbio da igra da ne bi naljutio svoj tadašnji klub (Inter MIlano), a Luka Jović napuštao ekipu bez da se javi selektoru.

Isto tako nema dileme ni da je Piksi glavni krivac za neuspeh u Kataru. Opravdanje da ga igrači nisu slušali i radili na terenu šta treba idu na dušu samo onoga ko ih vodi i ko im daje uputstva. Ako je na Mundijalu izgubio autoritet nad pojedincima, trebalo bi da analizira kako i zašto je došlo do toga. Ako su mu preko „svojih“ igrača neki drugi ljudi, van FSS, urušili autoritet u ekipi usred velikog takmičenja, kao što čaršija uveliko bruji, trebalo bi da ih imenuje i demistifikuje, a ne da neodređeno priča kako „neki žele da ga uvuku blato“.

Može li Piksi da nastavi započeto bez podmetanja?

I šta je na kraju rešenje? Teško je reći. Smena Piksija donela bi velike izglede da propustimo još jedan EURO, čije kvalifikacije kreću već u martu. Čaršija bruji da je Dejan Stanković već napravio dogovor na Andrićevom vencu da bude novi selektor, kad god taj momenat bude došao. Ako ne on, pitanje je koja bi druga rešenja imao ovaj saziv FSS, sa kojim malo ko od velikih stručnjaka želi da sarađuje.

Ako bi Piksi ostao netaknut, mogao bi da nauči iz grešaka na turniru i da ih ispravi pre sledećeg, pa da posle EURO vidimo da li on treba da nas povede ka Mundijalu u SAD, Kanadi i Meksiku za četiri godine. Preduslov za ovo je da može da normalno radi, bez podmetanja, saplitanja, plasiranja intriga… Radomir Antić je najbolje video posle Mundijala u Južnoj Africi kako izgleda kad te ne smene, ali učine sve da doživiš neuspeh. Istorija je pokazal da volimo da ponavljamo iste greške, kako na Mundijalu, tako i posle njega. Mislite o tome…

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari