Put od euforije do provalije 1Foto: Srđan Stevanović/Starsportphoto.com©

Jednu od najlošijih sezona u poslednjih 20 godina, mnogi će reći da gora nije mogla biti, košarkaši Partizana okončali su eliminacijom od Mege u polufinalu plej-ofa Superlige.

Koliko je katastrofalnih poteza vukao sportski sektor na čelu sa Nikolom Lončarom, podržanim od strane predsednika Ostoje Mijailovića, završetak takmičarske godine bez trofeja, promovisanog talenta, perspektivnog tima ispostavio se „normalnim“ epilogom za najtrofejniji srpski klub.

Partizan se toliko srozao za nepunih deset meseci da trenutno više liči na prosečan tim iz KLS-a bez ikakve perspektive i potencijala, nego na projekat, iz vizure Zorana Savića, koji može zaživeti već do kraja kalendarske godine.

Neophodna je radikalna rekonstrukcija ekipe, a u tom procesu aktuelni sportski direktor neće smeti da povlači pogrešne poteze.

Tačno je da je polufinalni serijal sa Megom Partizan odigrao bez Rašona Tomasa i Vila Mozlija, dvojice ponajboljih igrača u centarskoj liniji; da je Trej Dreksel otpao zbog preloma prstiju šake, odnosno da je Markus Pejdž bio rovit, a Dušan Miletić i Aleksa Stepanović tek pridošli, bez ikakvog iskustva igranja pod pritiskom.

Još je preciznija konstatacija da svega toga ne bi bilo da je prethodnog leta, nakon odlaska Andree Trinkijerija, uprava donosila vizionarske, a ne populističke poteze.

U hladu medijske izolacije, Vlado Šćepanović dobio je šansu da se oproba kao šef struke, samo zato što je bio pomoćnik Trinkijerija, bez ikakvih prethodnih rezultata i potvrde da zna zašto i zbog čega insisitira na određenim taktičko-tehničkim detaljima, odnosno vuče poteze na tržištu.

Da nešto sa sportskim sektorom nije u redu, postalo je jasno (o čemu je Danas pisao još tokom prethodnog leta) kada je Stefanu Jankoviću data nova šansa da bude prva alternacija Rašona Tomasa na četvorci, uprkos tome što je prethodnu uporopastio.

U današnjoj košarci, krilni centar je pozicija od fundamentalne važnosti i ako je Tomasu šut sa distance krajnje upitan, onda crno-beli nisu smeli da rizikuju sa Jankovićem, kojem je svaki segment igre problematičan i to ne za potrebe Partizana, već daleko slabijih klubova.

Nastavilo se sa nerezonskim dovođenjem Milera Mekintajera, zatim Erika Mike, centra sličnih karakteristika kao Nikola Janković i Vil Mozli, učinka direktno zavisnog od kreacije plejmejkera u centralnom piku, kojeg Partizan nije angažovao.

Kada su rezultati krenuli po zlu, „vizionarski“ crno-beli su se razišli sa iskusnim Nemanjom Gordićem, jedinim plejem sposobnog za pik igru. Ceh je platio i Miler Mekintajer, navodno i zbog toga što je loše uticao na atmosferu u ekipi.

Doveden je Džoš Perkins, a Ognjen Jaramaz postao je opcija na jedinici, iako je najproduktivniji i najbolji kao bek ili igrač „2 na 1“. Nenaviknut na potrebe i standarde u crno-belom dresu, Perkins se brzo utopio u sivilo.

Ni tako iskusan trener poput Saše Filipovskog ništa korenitije nije mogao da uradi, iako je pokušavao sa promenama pozicija pojedinih igrača, menjanjem sistema odbrane i napada… Fizički, taktičko-tehnički, čak i atletski, bez ijednog šutera u stanju da u kontinuitetu ima procente iznad 35 odsto za tri, Partizan je na pet kola pre kraja regularnog dela bio bliži zoni ispadanja nego plej-ofa ABA lige.

Predsednik Mijailović je sve vreme razloge očajnih rezultata pravdao „lošim rasporedom zvezda“ paralelno vodeći svoje ratove sa Crvenom zvezdom.

Politički iskusan, očekivani talas kritika ublažio je angažovanjem Zorana Savića na mesto sportskog direktora i obećanjem da će se Partizan vratiti vrednostima zasnovanim na promociji mladih igrača i davanju im adekvatne šanse. I sa Savićem na čelu, crno-beli brod je nastavio da tone.

Ni posle mesec dana priprema za plej-of Superlige, ekipa ni za jotu nije napredovala; istina, nije bilo ni sreće zbog povreda ali ni hrabrosti da se nekom od juniora ukaže šansa. U Superligi su van protokola ostali Nikola Radovanović, Vidan Dronjak… dok je Mihailo Petrović eliminaciju od Mege posmatrao kao puki statista… Nakon što se Savić zahvali Aci Matoviću, trećem ovosezonskom treneru, i za šefa struke promoviše iskusnog stručnjaka (mašta dopire čak do Željka Obradovića) rekonstrukcija ekipe podrazumevaće promenu najmanje osmorice iskusnih igrača.

Plus samo Jaramazu i Trifunoviću

Kada se podvuče crta ispod učinka igrača zadovoljili su jedino Ognjen Jaramaz i Uroš Trifunović.

Jaramaz je bio jedini koji je konstantnim partijama, u ulozi lidera, pokušavao nemoguće, žrtvujući se pomeranjem na poziciju jedinice. Čak je i napredovao u organizaciji igre.

Partizan će imati problem da ga zadrži, ukoliko direktor Savić to bude želeo, s obzirom na to da će reprezentativac Srbije krajem juna postati slobodan igrač. Trifunović je pokazao da ima talenta i darovitosti i da kao 21-godišnjak može biti koristan na svim mestima u spoljnoj liniji. Odbrana i kontakt igra su mu slabije strane.

„Čistka“ u centarskoj liniji

Što zbog isteka ugovora, što zbog učinka, Partizan će tokom leta napraviti „čistku“ u centarskoj liniji.

Nikoli Jankoviću i Eriku Miki ističu ugovori krajem juna i teško je i zamisliti da će saradnja biti nastavljena. Rašon Tomas i Vil Mozli vezani su ugovorima i za sledeću sezonu ali je vrlo moguće da će sa jednim od njih (čitaj Mozli) klub raskinuti saradnju.

Veliko je pitanje i ko će ostati od preostalih igrača sa aktivnim ugovorima: Zagorac, Dangubić, Pejdž… čak je i Stefan Janković u grupi igrača koji su trenutno u obavezi da se pojave na prvoj prozivci.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari