Rusija je Trampova Monika Levinski 1Foto: FoNet/ AP

Helsinški susret američkog predsednika Donalda Trampa s ruskim kolegom Vladimirom Putinom za američkog predsednika i ceo medijski globus bio je spektakl koji se može uporediti samo s jednim drugim događajem…

… takođe u vezi sa jednim drugim američkim predsednikom koga Tramp ne voli. Bila je to velika porota koja je tačno pre dve decenije, u predvečerje bombardovanja Srbije, saslušavala Bila Klintona o seks skandalu sa stažistkinjom u Beloj kući Monikom Levinski.

Kao što su do tada nezamislive intimnosti postale svojine „globalnog sela, dok se politički najmoćniji čovek na svetu Klinton preznojavao, crveneo i huktao, tako je do prekjuče u istoj meri, ako ne i u većoj, bilo nezamislivo da se američki predsednik solidariše sa „crnim đavolom“ i čudovištem iz američkih noćnih mora – Rusijom. Ono što je za Klintona bila Monika Levinski, u očima kritičara, za Trampa bi trebalo da bude Rusija: kompromitujuća tajna ljubav koja mu donosi poklone u obliku izborne pobede, s kojom razmenjuje izjave nežnosti protivno američkom moralu i vrednostima.

Klintonova velika porota učinila je pornografiju globalnom, tako se od Milerove komisije očekuje da Rusiju učini globalnim čudovištem koje treba da bude kažnjeno i zaustavljeno.

Tramp je kaznio američko osećanje izuzetnosti. To osećanje najbolje je formulisao bivši republikanski takmac za predsedničku nominaciju Mit Rumni, ocenivši je da je Trampova odluka da stane na Putinovu stranu, a ne američkih obaveštajnih agencija „nipodaštavajuća i dijametralna našim demokratskim principima“. Rusija ostaje američki geopolitički neprijatelj broj jedan, nastavio je Rumni. Tramp je, stavljajući „moralnu jednakost između SAD i Rusije, ne samo izdao razum i istoriju, nego podriva naš nacionalni integritet i ismeva naš globalni kredibilitet“, zaključio je Rumni.

Tramp je za srce ujeo i američke obaveštajne agencije, istina, ne prvi put, ali prvi put u društvu koje bar neke od njih najmanje žele. Na pitanje da li više veruje svojim obaveštajnim službama ili Putinu, Tramp nije okrivio Putina, na šta je bivši šef CIA DŽon Brenan rekao da Trampova konferencija za štampu „nije ništa drugo, nego izdaja“. Prvo je okrivio SAD za loše odnose s Rusijom, a najdalje što je otišao u javnom optuživanju Rusije jeste izjava da su „obe zemlje odgovorne“ za loše odnose.

Sve ovo, međutim, samo je „simulakrum“ – maskirana stvarnost američko-ruskih i njegovih problema. Tramp sigurno nije zanemario američke interese i ciljeve.

Tramp i Putin imaju pred sobom ogroman region koji treba da stabilizuju. Povucimo krug od 3.000 kilometara oko Ankare i videćemo jedan region u kojem vlada nestabilnost, u kojem se prepliće vladavina velikih sila sa ambicijama njihovih regionalnih satelita, videćemo region koji spaja Sarajevo i Grozni. U tom regionu je i Balkan. Dok ne stabilizuje Balkan, Evropa ne može da se nada ostvarenju svojih ambicija.

Uzbuđenje Trampovih protivnika zbog Rusije nije iracionalno, kakvim se predstavlja. Događaji iz 2014. nagovestili su veliku promenu da bi Ukrajina mogla ponovo da postane deo obnovljene i osnažene Rusije, što bi značilo da bi granica ruskog uticaja bila pomerena na Karpate, a Rumunija i Bugarska dolaze na korak dalje. Otuda i napetosti na Balkanu.

Može se uzeti za izvesno da na sastanku nije bilo nijedne reči ni o Kosovu, ni o Srbiji, ali sve što se tiče Ukrajine zapravo ima direktne posledice na Balkan. To što Tramp ne preti direktno ratom, raketama i silom, ne znači da nije krenuo na sastanak s Putinom s ciljem da spreči dominaciju obnovljene Rusije sa imperijalnim ambicijama. Zato on ne može da ukine sankcije Rusiji, niti da suštinski izmeni odnos prema Rusiji. Zato je Tramp formulisao programsku izjavu: „Ja ću radije da preuzmem politički rizik u cilju mira nego da rizikujem mir u cilju politike.“

Treba da bude jasno da spoljna politika nije slaba tačka američke politike. Amerika je i dalje toliko moćna da je zaštićena čak i u slučaju greške, kako velike, tako ogromne greške u spoljnoj politici. Ostatak sveta je apstraktna misaona imenica za većinu Amerikanaca. Ona ne može biti podsticaj unutrašnjim američkim promenama. Zato je Tramp toliko samouveren.

Ali, unutrašnje promene mogu da daju impuls američkoj spoljnoj politici. Potrebno je sačekati rezultate američkih izbora u novembru. Od njih će zavisiti u kom pravcu će dalje krenuti američko-ruski odnosi. Pobeda Trampove struje značila bi, praktično, uvod u njegov drugi mandat i mnogo snažniji nastavak politike saradnje. Uspeh Trampovih kritičara doneće povratak konfrontacije. Zato ovaj samit čeka svoj nastavak.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari