Foto: EPA-EFE/ ANGELO CARCONI

Tako je francuski predsjednik ukrstio tu svoju novu, evropsku, kampanju sa kampanjom za socijalno primirje koju mu je već prije više od tri mjeseca nametnuo pokret Žutih prsluka.

Uz to, tu je i jedna treća kampanja, koju možda ne bismo ni trebali predstavljati zasebno, ali toliko je sve u aktivnosti ovog predsjednika razgranato i isprepleteno i toliko je njegov aktivizam intenzivan i ponekad nesrazmjeran. Ovdje je riječ o njegovim naporima da izgladi sporna pitanja sa Italijom, koja su se nagomilala otkako je tamo na vlasti nova koalicija između pokreta Pet zvjezdica Luiđija di Maja i Lige Matea Salvinija.

Simultano sa porukom svim Evropljanima, Emanuel Makron je dao polusatni intervju za jednu od najpopularnijih emisija italijanske državne televizije RAI 1. (Uzgred, voditelj te emisije Fabio Fazio je, kao predstavnik „starog režima“ i klasičnih političkih partija, omražen kod pristalica novih oblika političkog organizovanja u Italiji.)

Socijalno-politička kriza u Italiji, na vrhu talasa antiimigracijskog raspoloženja, dovela je na vlast jednu nelogičnu političku garnituru koja ne samo što je proizvod krize nego je i sama praktikuje, često u obliku diplomatskih kriza, kao način “otpravljanja” poslova.

Suprotno tome, iako posljednja događanja u Francuskoj to baš ne potvrđuju, Emanuel Makron se nametnuo na političkoj sceni sa obećanjem izglađivanja suprotnosti, sa pozicija ni s desnice ni s ljevice, čak i brisanja ideje ljevice i desnice. Jedan od njegovih nadimaka je „Istovremeno“ i više se ne može, u bilo kom kontekstu, reći na francuskom ta riječ, a da se s podsmijehom ne pomisli na predsjednika.

Sam intervju, svojim tonom i ambijentom, odražava kontekst i nivo tog događaja. Ton, intimistički i opušten, određuje Makron podsjećanjem na svoje mladićke dane kad se uz pozorište Eduarda de Filipa razvijala njegova ljubav prema budućoj supruzi Brižiti koja je bila njegova profesorica teatra.

Ali znatiželja javnosti je trenutno i logično na drugom terenu, to jest na strani odnosa između dviju vlada poslije skorašnjih poteza, izjava pa čak i provokacija, koje su uglavnom došle sa italijanske strane. Uloga Evrope i migrantsko pitanje su glavni predmeti razmimoilaženja, iako tu lebdi i barem jedna tema od bilateralnog značaja, nova željeznička pruga Lion-Torino. Problem je, u stvari, u razmimoilaženju unutar italijanske vlade, između komponenata vladajuće koalicije. Čak je i sam premijer Đuzepe Konte izjavio: „Brzi voz Lion-Torino nije potreban Italiji.“

Makron diplomatski minimizira protekla događanja. Nazvao je, na primjer, peripetijom posjetu Di Maja grupi Žutih prsluka u centralnoj Francuskoj, što je svojevremeno zabilježeno kao nevjerovatna provokacija. Peripetija na francuskom u Makronovom govoru više znači „zgoda“ nego „zaplet“. Sjećamo se da je poslije te „zgode“ Francuska povukla svog ambasadora iz Rima, što je bio presedan.

Makron ponizno priznaje da Evropa nije bila dovoljno solidarna sa Italijom, u periodu kad je ona bila izložena jakom migracijskom talasu. Niko nije zaboravio teške riječi upućene Makronu, posebno od strane Salvinija, koje je zvanična Francuska osjetila kao uvrede. Evo jednog citata: „Nadam se da će se Francuzi osloboditi svog vrlo lošeg predsjednika. Za to imaju priliku već 26. maja.“

U međuvremenu su Salvini i Di Majo postali modeli za Marinu le Pen. Zna se da Le Penova, koja lično nije kandidat, radi na formiranju, poslije izbora za Evropski parlament, moćne parlamentarne grupe euroskeptičara koju bi sačinjavali poslanici italijanskih, austrijskih, mađarskih, poljskih, slovačkih, holandskih i drugih “srodnih” partija.

Ipak, francuski predsjednik je izbjegao u svom intervjuu nekoliko pitanja koja bi mogla kod Italijana podstaći nove polemike. Nije, na primjer, bilo riječi o situaciji u Libiji gdje Italijani smatraju da imaju nekakva istorijska prava, ali gdje su im Francuzi otvoreni suparnici. Isto tako, nije spomenuto ni pitanje izručenja Italiji revolucionarnih ljevičara, aktivista-pokajnika iz “olovnih godina“ kojima je, osamdesetih, Miteran obećao neku vrstu nekažnjivosti.

U svom obraćanju Italijanima, Makron je glavni akcenat stavio na italijansko-francusko kulturno naslijeđe, koje je u istoriji često bilo zajedničko. Međutim, ni u tom domenu ne vlada sloga između dviju „latinskih sestara“. Ove godine je riječ o obilježavanju petstote godišnjice od smrti Leonarda da Vinčija, u Amboazu na Loari, gdje je genije iz Toskane proveo posljednje godine života, u dvorcu Klo-Lise (Clos-Lucé). Makron će zvanično ugostiti 2. maja Serđa Matarela, predsjednika republike, i tako u centralnu komemoraciju uključiti Italiju koja oduvijek teško podnosi to što je Francuska „privatizovala“, kao nekakvo moralno pravo, djelo jednog od najvećih umjetnika svih vremena.

Nije još sasvim jasno da li će Italija posuditi, iz svojih muzeja, nekoliko drugih Da Vinčijevih djela za obilježavanje te godišnjice u Luvru, kao što je to bilo predviđeno sporazumom sa prethodnom italijanskom vladom 2017. godine. Nova italijanska sekretarica za kulturu Lučija Borgonzoni je izjavila u novembru da je taj sporazum za Italiju danas „nezamisliv“. Dodala je: „Leonardo je Italijan koji je samo umro u Francuskoj“.

Povezani tekstovi