Kako se zovem? Pa, Ćita. Svi me znaju kao Ćitu. Kad me Anđelina pitala kako da me potpiše u ovom filmu o kome sad svi toliko pričaju, „U zemlja krvi i meda“, rekao sam – pa Ćita, kako drugačije – kaže vedri, vitalni sedamdesetogodišnjak, statista i epizodni filmski glumac sa verovatno najviše uloga u domaćoj kinematografiji.


Ime mu je Rastoder Ras, rođen je kao Mehmedalija Rastoder, stasavao je u kući Bojana i Mire Stupice, prijateljevao sa najvećim imenima domaćeg filma, sa sinovima Josipa Broza Tita, Peke Dapčevića, Aleksandra Rankovića, Ivo Andrić i Zuko Džumhur su ga izvlačili iz vojske, družio se s Bredom Pitom…

– Uvek sam bio nekako taličan sa tim slavnim, značajnim ljudima. A igrao sam ne znam ni ja koliko malih uloga. To je mnogo slatko, baš.. Skoro kod svih naših reditelja. Stalno su me zvali u razne ekipe. Evo nedavno i kod Anđeline – kaže Ćita.

Veli, ni sam nije verovao da je pozvan za film „U zemlji krvi i meda“. Poverovao je tek na drugi poziv i krenuo u Budimpeštu.

– Videla Anđelina kod Radeta (Šerbedžije) moje slike sa Bredom Pitom od pre 20 godina, il’ joj je Rade sugerisao, nisam siguran, tek pozvala me. Igrao sam u kadru sa Šerbedžijom, nekog srpskog političara. On peva „Stani, stani Ibar vodo“ i „Koja gora brate Ivo“, i lomi čaše. Pevušim i ja, nije da ne puštam glasa, al’ tiho. Lomi on tako čaše, lomi i dođe mu pod ruku neka od debelog stakla. Ne mož’ je slomiti da si ne znam šta. Videla Anđelina šta se dešava, a ispostavilo se da su akviziteri pogrešili, i sama donela punu kutiju tankih čaša. I ne samo tad. Uvek je u toku snimanja bila uz sve glumce, uz svakog ko je tu radio. Sve nam je pružila. Ona je zaista divna… Zaista. Verujte. Znam ja ljude. Ovu dževu su digli oni koji ne samo da nisu videli film, ma njih ni ne zanima film, a ni glumci… – ubeđen je Ćita.

Sa Bredom Pitom se, kaže, upoznao 1988. Kada je Božidar Bota Nikolić na crnogorskom primorju snimao film „Tamna strana sunca“ i na kastingu, među desetinama glumaca, odabrao, tada mladog glumca, buduću mega zvezdu – Breda Pita.

– Odvedem ga u Dubrovnik… On se razveselio, malo smo i popili, jurca po Stradunu, valja se…A mene tamo svi znali, jer sam tu onoliko bivao uz Bojana (Stupicu) po Dubrovačkim letnjim igrama, pa me pitaju ko mi je to… Vidim, zaigrali smo se, pa ko velim da se mi malo sredimo i odmorimo i uzmem sobu u hotelu. A tamo, u Kotoru, Bota i ekipa pošizeli, i miliciju zvali da nas traži. Ma, ih… Sad kad smo se videli u Budimpešti, kad je sniman Anđelinin film…to je bilo ko da smo, maltene, braća – seća se Ćita.

U međuvremenu su, priča, bili par puta u kontaktu telefonom, uglavnom kad Bred dođe kod Dan Tane u čuveni holivudski restoran pa ga njih dvojica zajedno zovu. Jednom je, kaže, nosio Bredu neke štrikane kape, al’ nisu uspeli da se sretnu, pa mu ih je ostavio u restoranu.

O Ćiti piše i Mira Stupica u svojoj knjizi „Šaka soli“, opisuje kako je dospeo u njen i Bojanov dom, kako je živeo s njima, kako ga je doveo njen brat Bora Todorović, kako im je bio šofer bez položenog vozačkog i vozio ih bez ijednog saobraćajnog prekršaja….

Ćita o svom životu priča s nekom neobičnom, upečatljivom vedrinom. Čak i o trenucima koji su nesumnjivo bili gorki. Rođen je, kaže, 1938. u Raškoj. Otac mu je u Novom Pazaru imao kafanu. Bilo mu je jedva nešto više od deset godina kada mu je umrla majka pa je odlučio da ode i da se nikada više ne vrati, do dana današnjeg.

– Imao sam rođaku u Beogradu. Kod nje sam bio neko vreme, pa vidim suvišan sam, i – odem. Preživljavao sam tapkajući karte ispred bioskopa, gledao filmove po ko zna koliko puta jer nisam imao kud… Jednog dana vidim da u garaži u Ulici majke Jevrosime, preko puta milicije, traže šegrta. Prijavim se. Tu je dolazio Bora Todorović sa svojom vespom. Uh, znate šta je onda bila vespa!?! Ko danas… Ma ne znam šta. A on je tad živeo u Cetinjskoj, kod mame. Jednog dana ja mu sredio, uglanco’ vespu i odvezao mu kući a on me pozove da dođem gore, da pojedem nešto… Bora me upoznao sa Bojanom i Mirom koji su me, eto, prihvatili, kod kojih sam neko vreme živeo, pa kad se Bojan tamo nešto posvađao u Jugoslovenskom dramskom prešli smo u Zagreb, kasnije se vratili… Jednom, puno kasnije, pita me Bojan „Je l’’ ti voliš džigericu?“ I taman da onako začuđen objasnim da baš i ne volim, on gotovo uzviknu „Voliš, voliš…, meni si je pola pojeo“ – smeje se Ćita.

S velikim pijetetom priča o Bojanu i Miri, o toj „svojoj porodici“, o prijateljstvu s Borom koje, kaže, traje do dan danas, o druženju sa mnogim poznatim ljudima… U pozorištu, kaže, nije mnogo „šegrtvovao“ ali jeste Bojanove predstave pomno pratio tokom rada, bivao po Dubrovačkim letnjim igrama, po raznim scenama… Bila mu je dvadeset i neka kad je odlučio da uzme „svoj život u svoje ruke“, otišao od njih, iako ga je tamo čekala njegova soba i, između ostalog, otpočeo svoju neobičnu filmsku karijeru. Išao je iz filma u film, negde bivao epizodista, negde šofer, negde više toga… U svakom slučaju bio je neodvojivi deo zaista velikog broja filmskih ekipa i drugovao s „filmadžijama“, a sa nekima od njih, poput Gage Nikolića, nerazdvojan je i danas. Veliki prijatelj mu je bio i Ljuba Tadić.

– Ljuba me zaposlio u „Avigenexu“ kad se otvorila ta, nekada, vrlo jaka firma. Uh, tad mi je laknulo jer, ipak, imao sam platu a san mi je tada bio da imam svoju sobu, ali koju sam ja sam sebi obezbedio – kaže Ćita.

Govoreći o tome kako je sve zarađivao novac ne bi li se izdržavao, pominje razne pomoćne poslove poput šegrtvovanja kod pravljenja štandova, kao i to da ih je radio zajedno sa tadašnjim drugarima Mišom Brozom, Vukom Dapčevićem… Na upitno izgovorenu upadicu da je radio sa decom tada najjačih ljudi u Jugoslaviji, sinovima Josipa Broza Tita I Peke Dapčevića, tonom kao da je to najnormalnija stvar na svetu, odgovara: „Pa da, i sa sinom Leke Rankovića. Miša je bio jako vredan, on je kasnije uspeo čak i da skupi za fiću. A Vuku u to vreme škola nešto nije išla pa ga otac zaposlio da nosi kofere u hotelu „Bristol“ u Dubrovniku. E kako smo se tad zafrkavali… Mišu sam, naravno slučajno, upoznao i sa devojkom koja će mu kasnije postati žena. To je bilo kada sam se jednom vraćao s Ljubom Tadićem iz Ljubljane, a tamo smo išli nešto zbog njegovih kola. I, rešimo mi da uz put svratimo u Zagreb, da odemo u pozorište na premijeru. Ja sam prethodno s Bojanom i Mirom živeo u Zagrebu i znao tamo mnogo ljudi, i devojaka naravno. A u to vreme Miša Broz je bio u Zagrebu. I tako pozovem ja neke devojke koje sam znao, među njima i jednu Miru, budemo svi zajedno u pozorištu i posle toga kod Miše na, što bi se danas reklo, žurku. Eto, zajedno su i danas. Dugo, dugo se nismo ni čuli ni videli, al nadam se da su dobro – kaže Ćita.

Svoju porodicu, ni decu, kaže, nema. Film i filmadžije su, veli, bili i ostali njegov život a, za sada, poslednja uloga mu je rola zvonara u filmu „Šešir profesora Koste Vujića“ Zdravka Šotre.

Ivo Andrić ga izvlačio iz vojske

Oduvek je, veli, voleo da se druži, da svraća u kafane, da se šali… Dodaje da mu je to, uglavnom, polazilo za rukom. Čak i u vojsci.

– Služio sam u Travniku. Negde na, možda, pola vojnog roka, a u situaciji kad više nisam mogao ni da pomislim da dobijem neki slobodan dan, dođe mi u posetu Zuko Džumhur, i to sa Ivom Andrićem. Andrić je u to vreme već bio slavni nobelovac. I njih ti dvojica mene izvuku na par dana – priča Ćita.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari