Mihail Gorbačov - poraženi pobednik 1Foto: EPA/ VASILI KORNEYEV

Dugi život omogućio je poslednjem sovjetskom lideru Mihailu Sergejeviču Gorbačovu da vlastitim očima gleda tok revolucije koju je započeo i koja je dovela da se kraj 20. veka po formi približi njegovom početku. Gorbačov je bio taj koji je sa svetske scene uklonio dve najveće inovacije s početka 20. veka: komunističko društvo i sovjetsku državu.

Na današnji dan, 2. marta, Gorbačov će napuniti 88 godina.

Još uvek ne postoji koherentna ocena njegovog dela. Senka idealizovane komunističko – sovjetske veličine i slave još uvek zaklanja novu rusku realnost koja se decenijama probija na svetskoj sceni. Uz velike teškoće i otpore, posebno poslednjih godina, ali se neumitno probija, sve do trenutka kada svetski poredak ne bude primoran da apsorbuje novu Rusiju, a s njom i novu Kinu. Tada će biti mogućna pravednija i tačnija, i što je najvažnije, nesumnjivo višestruko pozitivnija ocena ogromnih promena na čijem čelu je bio upravo Gorbačov.

Godina 1989. bila je vrhunac „kasnosovjetske“ demokratije. Godinu dana ranije, u martu 1988. pokušan je konzervativni kontraudar kada je 13. marta objavljen članak Nine Andrejevne „Ne mogu da se odreknem principa“. Gorbačov se tada nalazio u Beogradu, u poseti Jugoslaviji. Taj unutrašnji udar imao je posledice i na tok i rezultate posete Jugoslaviji koja se i sama nalazila u dubokoj krizi, sa koje je sovjetskom lideru odvukao pažnju unutrašnji udar. Jugoslavija je tako ostala van fokusa Moskve sve vreme trajanja njene krize, s kraja 80-ih i 90-ih godina.

Bila je to, međutim, prelomna godina i za Sovjetski Savez jer se perestrojka našla na nizbrdici. Ta „nizbrdica“ bila je situacija na tržištu, raskol između porodičnih prihoda i nestašice robe na tržištu. Tako je, recimo, od 989 proizvoda koji su bili najvažniji za „korpu životnih namirnica“, samo njih 11 bilo u slobodnoj prodaji. Iz radnji sasvim su nestali televizori, sredstva za pranje i higijenu, nameštaj, kozmetika, školske sveske i olovke za pisanje. Razmatrajući ovo pitanje, Gorbačov je kolegama na sednici Politbiroa direktno rekao: „Situacija je kritična. Imamo godinu, najviše dve, inače, moraćemo da odemo“.

Onda je počeo štrajk „kuzbaskih“ rudara koji je doveo do toga da štrajk počne u još 158 rudnika. Kremlj nije uopšte bio pripremljen za tako masovno nezadovoljstvo radnika. Buna je već bila zahvatila najveće industrijske centre – Kuzbas, Rostov, Pečoru, Donbas, LJvov.. Mnogi rukovodioci lokalnih komiteta bili su mladi članovi partije koji su se nadali promenama, verovali obećanjima koja su stizala iz Moskve i u osnovi, bili pokretačka snaga perestrojke. Gorbačov i predsednik Vlade Nikolaj Riškov bili su jedinstveni u tome da ni u kom slučaju sila ne sme da se primenjuje. Zajedno s tim, Gorbačov je imao utisak da na štrajkače neko ima uticaj, da iza njih stoji neka snaga koja nije mogla odmah da se vidi. Bio je sklon da misli da ih na ovakav potez nisu isprovocirali deficit, loši uslovi rada, neispunjena obećanja „crvenih direktora“, nego Međuregionalna poslanička grupa koja je obrazovana u to vreme oko lidera moskovske partije Borisa Jeljcina.

Međuregionalna poslanička grupa bila je zametak ruskog višepartijskog sistema. Obrazovana je na prvom Kongresu narodnih deputata oko demokratskih delegata Moskve: nobelovca Andreja Saharova, Jurija Afanasjeva i Gavrila Popova. Prvo okupljanje grupe održano je 7. juna 1989, a prva konferencija na kojoj je izabran Koordinacioni savet od 25 članova i pet potpredsednika. Grupa je usvojila svoj dokument „Teze za program praktičnog delovanja u produbljivanju i realizovanju perestrojke“.

U nju je ušlo oko 300 poslanika, pa je ona bila najveća politička frakcija, posle KPSS. Kopredsednici grupe postali su Boris Jeljcin, Jurij Afanasjev, Gavril Popov, Viktor Palm i Andrej Saharov, a sekretar Andrej Murašov.

Nekadašnji gradonačelnik Moskve, Gavril Popov, u svojim sećanjima naveo je da je njih bilo veoma teško ujediniti, jer su Saharov i Jeljcin bili potpuno nespojivi ljudi. „Veliku ulogu igrao je predlog Saharova. Kada se videlo da opštih ideja i programa nema kod članova opozicije, predložio je najplodotvorniju ideju. Ne tražiti ono što nas pozitivno ujedinjuje. U tome će proći godine… Potrebno je za zajedničku platformu uzeti ono protiv čega smo. Svi smo mi protiv vlasti KPSS. Takvu ideju kao objedinjavajuću, mi smo i lansirali. Ne – šestom članu Ustava. (Ovaj član Ustava, inače, garantovao je vlast KPSS u državi.) Na toj osnovu svi su se ujedinili – monarhisti, anarhisti, levi komunisti, socijaldemokrate. Svi su su ujedinili u „Demokratsku Rusiju“ kao jedinstveni blok. To je bila naša najveća zasluga“, opisao je Gavril Popov u svojim memoarima.

Grupa je nastojala da dobije što je moguće širu podršku i napravi što veće probleme vlastima, pa je rudarski štrajk bio izvor snažnih negativnih emocija prema postojećem poretku. Gorbačov nije pogrešio u ocenama uzroka ovih događaja.

Iako je njegov put na međunarodnoj sceni bio posut lovorikama, stvarne podrške nije bilo. Američki predsednik Buš, koji je na vlast došao u ključnim momentima perestrojke, umesto pomoći, napravio je prvu dugu pauzu. U tom trenutku, Gorbačov mu je s Kisindžerom napisao pismo: „Ja rukovodim čudnom zemljom. Ja pokušavam da vodim svoj narod u pravcu koji oni ne razumeju i mnogi u tom pravcu ne žele da idu. Kada sam postao generalni sekretar, smatrao sam da je u tom trenutku perestrojka već završena. .. Potreban je produženi period mira“, napisao je Gorbačov. Bio je to na svoj način, zov za pomoć, koja nije stigla.

Kada su odnosi otoplili, Buš je rekao o svom sovjetskom partneru poznatu rečenicu: „Taj momak jeste perestrojka“. Dolazak Gorbačova u Ameriku 1990. bio je trijumfalan i veoma topao u odnosima s porodicom Bušovih. Kod kuće, bilo je veoma nespokojno. Američki ambasador u Moskvi, DŽek Metlok, sećao se grandioznog ispraćaja Gorbačovljevih na aerodromu, kada je američki vojni orkestar preobučen u kozačke uniforme, svirao „Ostavio sam svoje srce u San Francisku“. Kada je nastupio momenat tišine, Metlok je jasno čuo da je Raisa Gorbačov rekla svom suprugu: „Novine pre ili kasnije se okreću na suprotnu stranu i uništavaju inovatore“.

Američka podrška već je bila na drugoj strani. Međuregionalna delegatska grupa brzo je dobila veliki broj američkih savetnika za svoj rad. Istoričar Jurij Afanasjev, koji je u početku bio neformalni šef grupe, učinio je vođom Borisa Jeljcina.

U Međuregionalnoj grupi, tokom njenog postojanja, a naročito u njenoj poslednjoj fazi, radili su inostrani, prvenstveno američki konsultanti, politički i marketinški eksperti i drugi stručnjaci u oblasti društveno – političkih pitanja, a takođe novinari radija „Sloboda“ i drugih inostranih medija, aktivno delujući u političkim procesima u Rusiji. Među njima bili su saradnik RAND korporacije Aleksandar Rar, saradnik NDI Vilijam Pomeranc, koji je kasnije postao zamenik direktora Kenanovog instituta, predstavnik NDI u Rusije Majkl Mekfol, viši savetnik Huverovog instituta DŽon Danlop, šefica odeljenja Evrope i Azije u „Hjuman rajts voču“, Ketrin Ficpatrik, član Međunarodne lige za ljudska prava Edvard Klajn, član Saveta za istraživanja Istočne Evrope i Evroazije Tomas Remongton i brojni drugi viši specijalisti, koji su povremeno obilazili sovjetske regione. Delatnost Međuregionalne grupe posebno je obezbeđivao Centar Vudro Vilson koji je obavljao ispitivanja javnog mnjenja i razrađivao izbornu strategiju grupe i vodio brojne druge političke kampanje.

Posle raspuštanja grupe, deo specijalista napustio je Rusiju i bavio se projektima u postsovjetskim zemljama ili su se vratili u SAD na predavačke ili naučno – istraživačke institucije na kojima su i ranije radili. Ostali su nastavili da rade u novonastalim organizacijama koje su nikle u Rusiji, na jačanju demokratije i razvoju institucija demokratskog društva.

Mnogi od njih napravili su karijere na osnovu svog rada sa Međuregionalnom poslaničkom grupom. Najpoznatiji je slučaj Majkla Mekfola, koji je postao američki ambasador u Moskvi, da bi se na kraju našao na listi osoba kojima je zabranjen ulazak u Rusiji, nakon recipročnog uvođenja sankcija prema određenim ličnostima kao odgovor na američke liste za ruske građane.

Na izborima u Ruskoj federaciji koji su održani u martu, sledeće, 1990. godine, pobedio je pokret „Demokratska Rusija“ koji je osnovan na temeljima Međuregionalne delegatske grupe, koji je zauzeo pravac „demokratizacije, dekomunizacije i suvereniteta Rusije“. Snage strog režima pokušale su puč u avgustu 1991, koji nije uspeo. Revolucija koju je već izveo Gorbačov, promenila je način razmišljanja stotine hiljada Rusa, koji su se ohrabrili da se suprotstave vojsci i tenkovima, ali i kod generala i armije koji nisu prekoračili prag upotrebe sile i pucali u vlastiti narod. Poslednji šef KGB, koji je učestvovao u pokušaju državnog udara, Vladimir Krjučkov, napisao je: „Najveće greška KGB u celoj našoj istoriji bila je to što smo prevideli Gorbačova“.

Pučisti nisu uspeli u svojim namerama, ali nije pobedio ni Gorbačov. Oni koji su pratili događaje tih avgustovskih dana, pitali su se zašto Gorbačov, nakon povratka sa Farosa, nije otišao sa aerodroma na miting ispred Parlamenta, gde su se nalazile njegove pristalice. Pomoćnik predsednika SSSR, Andrej Gračev, daje prosti odgovor: „Zato što mu je supruga bila bolesna on je želeo da ode kući… Bilo je potrebno videti njene oči, koje su bile oči smrtno ranjenog čoveka“.

Okolnosti odlaska Gorbačova nisu bile nimalo slične onima koje su postojale tokom mnogih decenija u Sovjetskom Savezu. Od Gorbačova je zatraženo da u roku od 24 sata napusti predsedničku vilu, oduzeli su mu celokupni aparat do poslednje mrvice, s tim što je još godinu dana mogao da koristi kremaljske zdravstvene usluge. Ne samo da u decembru 1991. nije bilo nikakvog ispraćaja predsednika koji napušta položaj, nego nijedan od predsednika tada već nezavisnih država nastalih na teritoriji bivšeg SSSR nije došao u Moskvu, niti ga čak pozvao telefonom. Svet, naravno, nije video najvažniji trenutak „nuklearne sukcesije“: dokument o odricanju dužnosti vrhovnog komandanta koji je Gorbačov potpisao van očiju javnosti, a „nuklearni kofer“ predao u svom kabinetu u ruke ministra odbrane, maršalu Jevgeniju Šapošnjikovu.

U oproštajnom govoru koji je prenosila televizija nijednom rečju nije pomenuo Borisa Jeljcina. Posle govora, Gorbačov je organizovao večeru za svoje najbliže saradnike u restoranu „Orahova gostionica“. Popili su nekoliko konjaka i razišli se oko ponoći. Na večeri su bili Aleksandar Jakovljev, Anatolij Černjajev, Andrej Gračev i Jegor Jakovljev. Atmosfera na večeri bila je svečana i tužna, sećao se kasnije Andrej Gračev. „Osećali smo da smo okončali veliko delo“, opisao je on.

Zajedno s tom večerom, može se reći, okončano je i postojanje Sovjetskog Saveza.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari