Mislim, dakle, sećam se 1

Moju je prošlost više oblikovala fikcija nego realnost – možda je to slučaj sa čitavom mojom generacijom koja se daleko snažnije „olupala“ o stvarnost od generacije naših roditelja.

Suspendovanim u tom nevremenu u i neprostoru raspada Jugoslavije ’90-ih godina, svima nam nedostaje ta ključna formativna dekada mladosti… Neretko mi daju upravo tih desetak godina manje – ne, to nije „dobra genetika“, to je vapaj za tih deset godina koje nisu pojeli skakavci već velosiraptori…

+++

Poziv na ovo intimno suočavanje sa prošlošću vremenski se podudario sa okončanjem odbrane doktorata iz teorije filma kojim problematizujem pripovedanje u postjugoslovenskom filmu. Dakle, sećanje, identitet, flešbekovi, trauma… post… post… zemlja koja više ne postoji… vreme koje ne postoji… Češće sam u prošlosti nego u budućnosti, a u sadašnjosti sam samo dok sam u zen meditaciji – kao početniku u meditativnim praksama, u sadašnjosti sam kraće od života jednog neutrina, dakle infinitezimalno kratko…

+++

Miris madlena, tetkinih kolačića, vraćao je Prusta u detinjstvo… A ja se eto sećam odora bizona – tako se namestilo da garsonjera u Tadeuša Košćuškog u kojoj sam provela prve godine života gleda na Zoo-vrt… Zato je Dorćol toliko važan vrtlog sećanja…

+++

S Dorćola me roditelji izmeštaju nešto dalje, u Ulicu 27. marta, kad dobijam i dva mlađa brata blizanca koji ruše moju dečiju fantaziju o posebnosti i neponovljivosti… Prva ozbiljna socijalizacija mrguda i introverta je u osnovnoj školi „Vuk Karadžić“, mestu gde upoznajem Maju M. i Elizabetu P. (Ivana M. znam još iz vrtića „Skadarlija“) kojima i dan-danas mogu da kažem dovoljno malo a da me savršeno razumeju. To nije bilo vreme ajfona, i eto, Maja je recimo imala prve pink „adidaske“ ali niko se nije osećao loše ili izopšteno zbog toga niti je ona nekog gledala s visine… Da, školske kecelje u višim razredima… Ismevanja što idem na časove violine u „Mokranjac“, moja dominacija pred kontrolni iz ruskog jer savršeno znam deklinacije kod Ružice Duhaček i naizust „Kaćušu“ (danas zahvaljujući njoj mogu da gledam filmove Balabanova, Zvjaginjceva i Tarkovskog bez prevoda)…

+++

Pod pritiskom oca, upisujem Petu beogradsku gimnaziju („tamo nisu toliki snobovi kao u Osmoj), prirodno-matematički smer koji i odgovara mom opsesivno-analitičkom umu. U prizemlju te gimnazije ružne funkcionalističke arhitekture krije se kamerna scena i biblioteka u kojoj će nam većinu časova držati profesor književnosti Ivan Pipal (pored oca jedna od najsnažnijih formativnih figura mog života… jezivo sam plakala kada sam saznala da je umro… A da, iz lenjosti, inercije a ponajviše sa mišlju da ima vremena, nisam stigla da mu se zahvalim i da mu kažem da sam ipak upisala dramaturgiju i da nikad neću postati inženjer).

+++

Jelenu P. i mene će profesorka geografije Mirjana Bekavac zbog par rečenica kazniti grotesknim stajanjem u ćošku učionice pred celim razredom ispred geografske karte sveta; profesorka latinskog Mirjana Maskareli će sve puelle i puere prepadati po hodnicima zbog nediscipline na drugim predmetima; matematičar Vojin Mihaldžić („Keleraba“) uhvatiće i mene i narečenu Jelenu sa puškicama (tačnije oklopnom divizijom) ali to će proći bez većih posledica; Milica Mitrović („Mica Kiselina“) upisaće se u istoriju kao najlepša profesorka hemije ikad; od LJubice Radovanović nismo učili samo istoriju starog i srednjeg veka već i gospodstvenost i old-skul manire…

+++

Sa tada najboljom drugaricom Aleksandrom M. prolazila sam kroz mandatornu Weltschmerz fazu. U Jugoslovenskom dramskom pozorištu zajedno ćemo gledati Brehtovog „Baala“ Eduarda Milera ili Vedekindovo „Buđenje proleća“ Harisa Pašovića… Iako fascinantnog rukopisa, neće me toliko inficirati pozorištem, jer film me je odavno uzeo pod svoje…

+++

Izlasci će biti omeđeni transverzalom SKC – Akademija – KST. Doživljaj sebe je bio pun nedoumica, cenzura, auto-opstrukcije… Ali čitav period srednje škole jeste bilo vreme udobnog i bezbednog života u kome je dominirao osećaj da nešto veliko i važno zaista treba i mora da se desi… a kada, to je bilo manje važno.

+++

U junu neposredno po maturi počeo je rat u SFRJ. Neko je na rođendanu Jelene M. uključio Dnevnik… Onaj od čije špice se i dan-danas ne odustaje… A zatim je jedan general saopštio da je počeo rat JNA i slovenačke TO, rat nazvan „oni, kao, hoće da se otcepe a mi im, kao, ne damo“. Prebrojavali smo ko od dečaka nije upisao medicinu, ETF i Mašinski fakultet… Ko se, dakle, neće osloboditi vojnog roka… Samo jedan. Slobodan R. Živ je i zdrav. Družimo se i dalje. Pisao je u fragmentima kako je izgledala ta „sezona“ u vojsci… i kako nije znao kog jutra ih vode kojim konvojem na koju granicu.

+++

Te jeseni u Domu omladine održana je poslednja „Mala Pula“ na kojoj sam videla i poslednji film koji je pripadao kinematografiji zemlje koja nestaje pred našim očima, „Virdžinu“ Điđe Karanovića. Znala sam da će film postati moj novi zavičaj…

+++

Jedan deo nas je preživeo taj udar stvarnosti u podrumu obnovljenog bioskopa Jugoslovenske kinoteke… Ponekad pomislim da je neko zadužen za rinejmovanje svih vrednih kulturnih artefakata slučajno zaspao, ili ih prevideo kao nevažne, ili, kao u SF trilogiji Timura Bekmambetova zaista postoji i Dnevna i Noćna straža koja jedna drugoj čine ustupke… Ne znam, dakle, ko čuva pridev jugoslovenski u nazivu Kinoteke, Jugoslovenskog dramskog pozorišta i Muzeja istorije Jugoslavije, ali taj entitet mora da ima natprirodnu moć!…

Plišane stolice produbljivale su nadmoć fikcije nad realnošću… Bergman, Bunjuel, Venders, Sem Fuler…

+++

U danima kada nije bilo grejanja, u kabinetu 316 Građevinskog fakulteta dvadesetogodišnjaci i dvadesetogodišnjakinje sedeli su u perjanim jaknama švercovanim iz Mađarske i rolkama kupljenim na tezgama na Bulevaru, i rešavali probleme diferencijalne geometrije ili otpornosti materijala, smrznutih šaka i ledenog daha, dok su njihovi roditelji trčali da provere kakav je tog dana kurs kod dilera deviza u Francuskoj ulici.

+++

U prolećnim i letnjim večerima, sa nešto napabirčenih feninga u džepu kupovalo se pivo i pilo kod garaže ispred dragstora Orbal u Maršala Birjuzova a onda se sa preostalim sitnišem kretalo do kluba Akademija. Stihovi Darkwood Duba „Usamljeni hašišar“ sa kojima su se identifikovali i oni koji hašiš nikad uzeli nisu, bešavno su se pretapali u tehno ritam – tehno je postajao kao virus, baš zato što je vodio u anesteziju i trans… Klub Industrija bio je još jedno eskapističko pribežište. U Soul Food se četvrtkom moglo ući samo s ružem na usnama ( svedok najbolji prijatelj Ana D.) ili ličnim poznanstvom sa narcisoidnim menadžerom Đ. koji je umišljao da je bog.

+++

Internet je u tom trenutku inscenacije Bošovih grotesknih i jezivih pejzaža zasijao kao supernova, kao plimski talas spasa – najpre u računskom centru „Lola“ na primitivnom monitoru kucam proto-mailove Branku G. koji je tada u Lozani… a uskoro već dobijam i svoj hard-disk i nazivam ga Korto M.

+++

Korto će, opet, koju godinu kasnije, kao jedina materijalna vrednost koju posedujem, za vreme NATO bombardovanja biti „zaštićen“ i prenet iz moje u dnevnu sobu kako bi bio cca sedam metara dalje od prozora koji gleda na Ulicu 29. novembar i na Gradski SUP kao potencijalnu metu, odakle se urlikom oglašavala sirena za uzbunu…

+++

Prepodne kada Jelena Đ. i ja odlazimo sa predavanja… Dinamika i stabilnost konstrukcija… u počivši bioskop „Jadran“ na prvu projekciju Selenićevog i Gorčinovog „Ubistva s predumišljajem“ postaje dan u kome odlučujemo da upisujemo FDU… što se nekoliko meseci kasnije i ostvaruje… Na prijemnom profesorima govorim kako je i priča/drama/fikcija oblik građenja i konstruisanja, stoga je transfer s Građevinskog fakulteta na FDU više nego prirodan, zar ne?!?

+++

Tog dana, kada ugledamo svoja imena na spisku primljenih, opijene, u neverici, pešačimo iz Bloka 28 do grada… Ja u antiklimaksu… Jelena poletnija… Uveče sa Katarinom M. odlazim u SKC na koncert Eve Braun i tako se implozijom zaokružuje moj do tada najveći životni pik.

+++

Sledeći, deceniju kasnije, koji će se ipak ispostaviti kao ultimativni, jeste trenutak kada mi, omamljenoj epiduralom u GAK Narodni front, prinose malu vrišteću veknicu, okupanu i umotanu u pelene – pogledala me je odlučnim pogledom kao da me je oduvek poznavala i odabrala; svemirka koju smo Miroslav M. i ja nazvali Milja sada slika i još mnogo toga čini bolje od mene a naučila me je bezuslovnom voljenju.

+++

U nekoliko ulica svog grada u svom kraju konstantno nailazim na grafit, uvek ispisan različitim rukopisom, nekad šablonom, uglavnom narandžaste boje – RAJSTVO. Fantaziram da hvatam počinioca na delu dok ispisuje za rečnik srpsko(hrvatskog) jezika nepostojeću a tako jasnu reč, prepadam ga/je/ih i tražim da me primi u tu mističnu sektu. Pomišljam na narandžastu boju, na šafran, na odore budističkih monaha… Ništa od toga… Nikad ne ulazim u trag kreatorima pojma, iako pomoć tražim i od Radoslava Vave P., čiji roman dramatizujem za ispit iz dramaturgije kod najdivnijeg profesora Jovana Vave Hristića.

+++

Tromesečne protestne šetnje daleko nadmašuju i sumu svih mojih budućih kilometraža, sa po dva indeksa u džepu najčešće sa Jelenom Đ. učestvujem u istoriji sa ikonografijom i levice i desnice, pacifikovanih karnevalom, u šetnjama ideološki i kulturološki toliko polifone strukture koja nas je koštala i propalog 5. oktobra, jer… Narod koji sopstvenom diktatoru tepa „Sloba“ tog istog diktatora dominantno vidi kao gadnog komunistu (?) a samo malim delom kao nacionalistu odgovornog za slanje topovskog mesa na front, i za hiperinflaciju…

+++

U dva jednomesečna boravka u Lozani, u Švajcarskoj, sasvim slučajno pogodim i neku lokalnu predizbornu kampanju njihovih socijalista koji dele letke i, zamislite, ruže, i ne razumeju zašto pogledom nakostrešene mačke i naoštrenih kandži za skok tu ružu lomim kao varvarka i bacam u smeće… Traumatizovani subjekt u meni ne može da se distancira od zloupotrebe „julovskog“ simbola tamo kod kuće… i iste večeri biva(m) uhvaćena u metrou kako se vozim bez karte… Pred dvojicom kontrolora, Portugalaca, ne znam šta ću sa sobom od stida, i gle! uplakanoj mademoiselle ne naplaćuju ful kaznu nego prihvataju 20 švajcaraca kao nadoknadu što su uhitili jednu lomnu balkansku neurozu.

+++

I, da… fondue je praznik za nepca… i ne, nisam ostala u zemlji „čokolada, sireva i budilnika“ iako izuzetno volim njihovog dramatičara Fridriha Direnmata, ali tu se spisak i završava…

+++

Studije dramaturgije odužiću neko vreme… Diplomsku (melo)dramu („Mislim, dakle, sećam se“) pisaću u nekom transu – u njoj ću narativizovati gubitak pamćenja glavnog junaka koji je bivši bokser… Diplomski scenario (baš zato što je film jedina ljubav mog života) pisaću sa mnogo više samo/mučenja i sumnji… i nevoljno ću prihvatiti lakonski savet Miroslava M. (scenariste i reditelja) – „Piši o onome što ti se dogodilo!“ – čega sam se oduvek gnušala… jer registar stvarnosti za mene nikad nije dovoljno potentan osim ako se ne radikalizuje fikcionim intervencijama…

I da, na koncu jesam pisala, ali ono što se „moglo dogoditi“, kako je i bog dramaturgije Aristotel i naložio u svojoj „Poetici“.

+++

Desetak godina kasnije, već u trećem milenijumu, inspirisana ponovo stvarnošću i događajima o kojima su pisale dnevne novine, napisaću u svega nekoliko dana (nadam se da ovo ne čitaju moji profesori dramaturgije, i njihove seni!) dramski tekst „Šta je ona kriva nije ništa ona kriva“ o devojčici iz Banje Koviljače, gde se nalazi prihvatni centar za azilante koji su s početka „arapskog proleća“ preplavili taj gradić i izazvali talas ksenofobije kod lokalnog stanovništva – priča sasvim drugačija od one kojoj smo prisustvovali prošle jeseni u Savamali gde smo hrlili u pomoć izbeglicama.

+++

Iz vizure devojčice zapravo sam pisala o agresiji, nerazumevanju, o porodičnom nasilju, o nemoj komunikaciji sa drugom kulturom (Iranom), o prevladavanju razlika, o oprostu, o „hvala“, o „izvini“… a potonja dva su i moje velike teme…

+++

Proza je, pak, stvar čiste fikcije, u njoj se osećam najbolje čak i kada su moji junaci stvarne ličnosti (Andrić, Crnjanski…), ali nikako da od sprinta s preponama dobacim do dugih pruga…

+++

Kada sam u Radio Beograd kročila kao dete (drugi razred osnovne) i u programu za decu čitala neke svoje pesme, nisam ni slutila da će dve decenije kasnije u toj instituciji, jednom od najvažnijih i poslednjih bastiona kulture, biti i moje radno mesto – najpre kao novinara i filmskog kritičara na Drugom programu a potom i kao urednika redakcije Dramskog programa.

+++

Da, radio-drame slušaju i mlađi ljudi, i da… pišu ih i režiraju i mlađi umetnici koji biraju jedan diskretan, suptilan, intimni svet unutarnjeg uha i oka. Tu stignem mnogo toga osim da budem ono što jedino jesam – pisac … Ali to se ionako ne radi za platu.

+++

A šta uopšte i stižemo u jednom Beogradu, Srbiji, osim da budemo obremenjeni sećanjima, obeleženi, da budemo prokleti darom koji, čini se, nikom nije potreban, ili kome zavide? A biti povrh toga još i žena u Srbiji, to je priča za paralelnu istoriju… Priča stigmatizovanih, neprivilegovanih, onih koje još uvek traže svoj glas čak i ako briljantno pevaju…

+++

Konačno, ono što nije za novine, već samo za fragmentarni niz… Što zbog diskrecije, što zbog bola, što zbog haiku lepote fragmenta…

+++

Jedna vožnja iz Sarajeva, sa filmskog festivala kroz gustu avgustovsku maglu; jedno penjanje na tvrđavu Rozafa u Skadru na Bojani; desetine neskakanja padobranom nakon obuke (sećanja na ono što se moglo dogoditi!); jedna svađa u Lozani; jedan autogram Enkija Bilala; jedan intervju sa Milčom Mančevskim; – jedna šetnja Hajdelbergom;- tuce baklava u Berlinu; – jedan silazak sa Rudina na Hvaru do mora; jedan napad klaustrofobije u tjubu na stanici Kovent Garden uz 193 spiralna stepenika; jedno popodne na Paliću; jedno priviđenje u Višnjičkoj Banji; jedan i po jastog u Herceg Novom; jedno j… no pražnjenje baterije fotoaparata u Sijeni; jedno neutešno plakanje na Dorćolu; jedan blind date u Novom Sadu; jedan trenutak nepažnje u Osho Nadabrahma meditaciji za dvoje…

O sagovornici

Dr Vesna Perić, dramaturškinja i filmska teoretičarka, rođena je 1972. u Beogradu. Diplomirala je na Katedri za dramaturgiju Fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu, gde je magistrirala i doktorirala iz oblasti teorije filma i medija.

Poeziju i prozu objavljivala u časopisima ProFemina, Književnost, Beogradski književni časopis i Povelja.

Autorka je radio-drama izvedenih na Radio Beogradu: Olga i Čehov: Krokodilu duše moje, Čudotvorni prsten, Skot Ficdžerald: Sačuvaj valcer za mene, Život i dela besmrtnog Čiča Ilije Stanojevića, NJegoš: Žiće gigantsko i sladostrasno, Gavrilo Princip – arhanđeo istorije, Na zemlji smo samo nekoliko zima … Dobitnica nagrade regionalne fondacije Hartefakt za najbolji savremeni angažovani dramski tekst Šta je ona kriva nije ništa ona kriva – izvedene u Bitef teatru 2015. Trenutno je urednica Dramskog programa Radio Beograda.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari