Nikad objavljeni dnevnici Miroslava Krleže 1Foto: Frano Vodopivec ustupio Leksikografski zavod Miroslav Krleža

Knjiga „Hiljadu devetsto šezdesete: Fragmenti dnevnika“ Miroslava Krleže, priređena iz objavljenih fragmenata piščevog dnevnika, neobjavljene dnevničke građe iz rukopisne ostavštine, kao i kontekstualnih izvornika, takođe većim delom preuzetih iz rukopisne ostavštine, pojavila se nedavno u izdanju nove izdavačke kuće Bodoni (Zaprešić), specijalizovane za klasike i savremene klasike.

Ova je knjiga prvo celovitije izdanje dnevničkih zapisa posle piščeve smrti. Većina njih nikad dosad nije viđena. U knjizi nema senzacija, ali ima mnogo zanimljivih informacija, ističe leksikograf i krležolog Vlaho Bogišić, koji je sjajno ujedinio, dosad objavljivane Krležine zapise s ovima, nikad viđenim, a koje je bard hrvatske književnosti beležio od kraja 1950-ih do ranih 1970-ih godina, kad je i prestao sa pisanjem dnevnika. U svom „Dnevniku“ Krleža komentariše sve važnije društvene događaje i susrete, s posebnim naglaskom na „Deklaraciju o hrvatskom jeziku“, ali i mnoge osobe iz kulturnog i političkog života Zagreba i Jugoslavije – Tita, Tuđmana, Đilasa, Dobricu Ćosića, Cesarca, Hegedušića i druge.

Danas, u dogovoru sa izdavačem, objavljuje delove iz ove knjige. Oprema teksta je redakcijska.

Čestitari, 1. 1. 1958: Silvestrovo sa Belom u četiri oka. Veoma mudro, s obzirom na „poodmakle godine“, gospodine!

Nordijsko jutro. Stižu čestitari. A. Š. „sa suprugom“. Ima ih raznih po ukusu i po temperamentu, po pozivu ili, kao što bi se Šenoin Hamlet izrazio, „po nagnuću“… Prosto im je narav čestitarska; primaju čestitare i glume kao čestitari. Uživaju u rođendanima, u slavama, u Badnjacima (u blagdanima uopće – naročito državnim), vode sve datume u evidenciji, čestitaju po propisima svečarskim i tako dave svoje bližnje i o Novoj godini.

Moja pokojna mama dočekivala bi svoje čestitare s vanili-kiflicama i likerom. Ona kao svježa krv crvena vanilija pila se iz bazarskih, kao napršnjak patuljastih čašica, posutih žućkastim cvjetićima, a ti su se osjećali pod jastučicom prsta kao tvrde nabubrele bubuljice nekog neugodnog kožnog osipa. Čitava ta roba bačvastih štamprla od najjeftinijeg stakla bila je natovarena na venecijansku gondolu sa tipičnom venecijanskom sjekirom od blistavog mesinga na pramcu čamca.

Nikad objavljeni dnevnici Miroslava Krleže 2
Statua Miroslava Krleže u Opatiji, rad Marije Ujević-Galetović

Ima čestitara kojima je vila u kolijevci prorekla: ovo novorođenče bit će čestitar! Borim se protiv ove luckaste manije već godinama, jalovo.

Djetinjstvo u polumraku petrolejke, 3. 1. 1958: Pisma. Pišu nam pisma i mi njima, i tako jedni drugima godinama… Naš narod zapravo ne namire sretnim baštinicima snopove svojih pisama, a ukoliko se takvih svjedočanstava i pronađe, preštampavajući ih, mi ih cenzuriramo. Tako je to uradio naš slavni Šiško sa Račkim i Strossmayerom. Retuširao je njihovu korespodenciju i to je naša Akademija izdala kao naučni rad.

Večera kod ugaslog sjaja voštanica (I. i N). Čitavo naše djetinjstvo proživjeli smo u polumraku petrolejke, a danas, ah, kod tako čestih kratkih spojeva, ova pomrčina, kad se pokućstvo po sobama gubi u polumraku i nestaje u obrisima, djeluje depresivno. Lutaju nam pogledi tminom iz koje nema ni vidika ni izlaza, a gospođe, međutim, vole svjetlost voštanica, „prija tenu, a tako je bilo i u predratnom društvu: briljanti su blistali vatrenije…“ U svečanom, gotovo trijumfalnom trenutku, kad je planula puna električna rasvjeta, uskliknuli smo jednoglasno bezazleno od gotovo anđeoskog ushita iz zahvalnosti što nas je nebo obasjalo vrhunaravnom svjetlošću o kojoj su vjekovi maštali kao o daru Svevišnjeg, a mi je danas plaćamo inkasatorima kao jeftinu robu, i to nam je, dakako, dosadna gnjavaža. Tješe nas u novinama da kaskade struje teku oko naših gradova, samo bi trebalo izmijeniti visokonaponske vodove, a to košta milijarde. Tješi nas štampa meteorološkim poremećenjima: nema struje jer su presahle vode od suše koja traje i, prema tome, mi planiramo hidrocentrale jer nema vode, a ne ćemo graditi kalorične jer istodobno ne znamo što bismo sa velikim količinama lošeg lignita. Da ložimo centrale ugljenom, nestalo bi krize u rudarstvu, a bilo bi i struje na pretek. Miscere quadrata rotundis.

Kako se može poricati opstanak božji uz svakodnevnu zvonjavu crkvenih zvona?, 6. 1. 1958: Epifanija. „O, sveta Tri kralja, o, blažen vaš dan!“ S jedne strane „Sveta tri kralja“ – a s druge Božić. „Hristos se rodi, naš već hodi.“

Bilo je diskusije u LZ-u o Božiću i Badnjaku, hoćemo li ih ostaviti u alfabetaru ili ne. Uče djeca po školama sve moguće mitose i mitologije (od Egipta i Kine do Antike), to su najnormalniji nastavni predmeti, i to je logično, a da je isključivo samo biblijski nitos brisan, to nije logično. Ne će nam nazoviareligiozna propedeutika spojiti Badnjake! Do brisanja vrhunaravnog moralnog autoriteta dolazi se sasvim drugom metodom. Kako se može pedagoški poricati nešto što je proglašeno nepostojećim? Kako se može poricati opstanak božji uz svakodnevnu zvonjavu crkvenih zvona? Ne vjerovati u Boga može se samo tako da se u Boga ne vjeruje, a to se ne može svesti na retoričnu negaciju, jer se borba protiv halucinantnih fantoma ne vodi spiritistički. Dok to pišem, zvoni Sveti Marko i zvuk njegova zvona razlijeva se po svim sobama, po čitavom stanu, pa kad me nedavno jedno dijete zapitalo (sasvim djetinjasto) zašto zvone zvona i šta je to, nisam djetetu mogao odgovoriti da tih zvona nema i da ne zvone. Objasniti školskoj djeci svrhu i smisao, upravo besmisao crkvenih zvona, ne može se bez negacije – negacije. Tako je i sa narodnim svijestima koje se definiraju oko biblijske legende.

Pitanje je da li se narodi definiraju na vjerskoj ili jezičnoj osnovi? Na jednoj i na drugoj, a često ni na jednoj ni na drugoj. Kalendarski detalji, kao što su „Sveta tri kralja“ i „Hristos se rodi“, poprimaju glupe a često i kobne forme i nisu samo naš specifikum. Vjerski razdor kao temelj nacionalnog identiteta: Holandija i Flandrija – jedan jezik, dva naroda, protestanti i katolici. Ili Flami i Valoni – dva jezika, jedna vjera. Ili Bavarska i Austrija – jedan jezik, jedna vjera, dvije države, Irska, Švicarska, Katalonija i tako dalje.

U najbanalnijoj folklorističkoj rasvjeti, 11. 1. 1958: Bilten iz Moskve. Historija svijeta u izdanju UNESCO. Bio sam navodno predviđen kao član redakcije. Kako fatalno ne umijemo igrati opasnu igru, ne samo oko ove historije UNESCO nego oko čitave kulturne propagande u inozemstvu! Vidi se po tome što pišu o nama, kad o nama pišu. Nikoga ne smeta, na primjer, da same sebe sustavno i dosljedno ustrajno prikazujemo u najbanalnijoj folklorističkoj rasvjeti, a onda se čudimo što su nas svrstali u etnografski muzej kao lutke u gaćama i opancima. Pišu o nama kao da smo se tek jučer pojavili na koncertnom podiju ili na slikarskim izložbama, pa se čude, kao biva, „gle, gle, već sviraju violinu i slikaju slike“. Ne iznenađuje me što smo pobudili zanimanje zapadnog svijeta kao naivci, jer se mi tako i ponašamo. Sviram već godinama jednu te istu gramofonsku ploču: „Ne možemo tražiti od civilizacija kojima smo okruženi da znaju više o nama nego što mi znamo sami o sebi, a mi o sebi ne znamo mnogo, upravo ništa, a i ono – ništa – što ne znamo, proglasili smo narodnim svetinjama.“

Jelačićev dvorac i nije neki reprezentativni zamak, 12. 1. 1958: Sunčani izlet do Novih dvora. „Oncle Pepi und Tante Sophie, geborene Comtesse de Napajedl“ 1935. Mokuška Simai (Irena), rođena kontesa Schaffgotsch, umrla je u ratu. Njena majka, rođena grofica Jelačić, poklonila je trokatnicu u Haulikovoj 4 Hrvatskom dobrotvoru. Čestiti rodoljubi hrvatski dobrotvorci stavili su u porti u njenu čast mramornu spomen-ploču s natpisom da je ovaj Dom poklonila Hrvatskom dobrotvoru grofica Schoffgotach.

Novi dvori djeluju tužno. I dvorac i perivoj i banska grobnica, sve je šofgotachirano. Magle, čavke, jugovina, sivo.

Jelačićev dvorac i nije neki reprezentativni zamak, nego oveća zagorska kurija sa dvoranom u prvom katu, kao bolji provincijalni farof, bez nekog šarma i vrijednosti. S obzirom na relativno veliku historijsku dokumentaciju i mnogobrojna grafička svjedočanstva koja postoje u Beču i u Pešti o banu i njegovoj ulozi godine 1848, Jelačićeva kuća mogla je biti pretvorena u kulturnohistorijski muzej. Prilično mnogo buntovnog naroda pobila je i povješala njegova banska vlast 1848- 49, a sve je odnio vjetar i nitko o tome ne zna ništa. Tu bi se mogla oživjeti, osim onih četrdesetosmaških žrtava, i uspomena na Khuenove žrtve oko Zaprešića (1903), tu bi ti pobijeni seljaci mogli da nađu svoje posljednje utočište za memento pokoljenjima. Sa dobrim komentarima historiografskim poslužio bi ovaj banski dom informativnije nego da je obična krčma koja, nota bene zjapi od praznine.

Šetnja do januševačkih ruševina. Muče se oko Januševca da spase Felbingera. Ne mislim da je to tako preponderantno važno. Jadni Corberon, smjestio se kao januševački brodolomac u Bisagu, pak su ga i odatle izbacili iz groba. Carillonka u Bistri je dječji dom. To je pametno. U Rauchovoj Lužnici stanuju časne sestre. Jankomir je prorajtao banski zet Vučetić i onda se pjevalo: „Jankomire moj zeleni, ti buš Raucha spremil v rešt.“ Kerestinec zadnjeg hrvatskog bana Mihalovića završio je kao klaonica 1941. U takvim mislima vraćam se uz Rudolfovu kasarnu doma.

Cassou u Zagrebu, 16. 1. 1958: Cassou u Zagrebu. Šinko – Cassou, na objedu u Palaceu. Razgovor s inostrancima kao uvijek konvencionalan. Nema nikakvih propedeutičkih preduslova da bi se takva konverzacija mogla razviti do nečeg što se zove normalan razgovor. Cassouva konferansa u DKH. Večera u čast C.-a u Palaceu. Messer Antonije, Krsto, Šinkovi, Marijan itd. Pitam Cassoua, što misli – koliko sati bije na tornju naše civilizacije? Pokazalo se da ga to ne uzbuđuje naročito. Ja sam tvrdio da je minula ponoć, međutim, nisam imao dojam da je moja prognoza izazvala neko zanimanje. Studija o februarskoj revoluciji spada među njegove najbolje stvari.

Čudi se da sam ga zaboravio, 21. 1. 1958: Stigao čovjek, čudi se da sam ga zaboravio, a on mene, eto, nije, pa kako je to moguće? Kod Đuke na Srebrnjaku upoznali smo se, veli, 1916, znači prije 42 godine, pa ga čudi da se toga ne sjećam. Đuka se tog maglenog jutra vratio iz Rumunjske kao soldat, a kod njegove mame na Srebrnjaku bila je puna soba ljudi, a među njima (kao što on kaže) i ovaj moj posjetilac. Stigao je da mu namjestim nećakinju u LZ. Pitam ga da li je njegova neputa apsolvirala ili diplomirala, da nije, a pošto nije – da li je svršila uopće neku školu? „Nije, ali govori izvrsno hrvatski“, za to on garantira!

Do literata u nas ionako nitko ne drži ništa, 22. 1. 1958: F. Barbieri traži intervju za Vjesnik u srijedu. Nitko ne će pojmiti kako moje postojano odbijanje javnih razgovora o potpuno suvišnim stvarima – et de quibusdam aliis, nije nikakvo umišljeno prenemaganje, nego baš intimna potreba za mirom. U javnim izlaganjima, a naročito u štampi, svi se prave važni! Čast političarima, oni se reklamiraju, to im je zanat! Artistima se ova vrsta reklame ukoliko je tjeraju u zapadnom svijetu isplaćuje: radi se o parama. Međutim, kod nas razgovori u štampi ne zanimaju nikoga, a do literata ionako nitko ne drži ništa. Intervjue naših „velikih literarnih imena“ ne čita nitko. Do danas nisam čuo ni jedne žive duše da bi me zapitala jesam li pročitao neki razgovor sa nekim prominentom našega pera, i tako kraj sveopće ravnodušnosti mislim da je ova vrsta reklame potpuno iluzorna. Kako je nama besmrtnicima („de l’Académie“) besmrtnost zagarantirana dekretom do smrti, savršeno je svejedno da li nas intervjuiraju ili ne, pak, prema tome, u koju svrhu da gnjavimo druge gnjaveći sebe suvišnim brbljanjem.

Uginuo bi kao leptir u mećavi, 23. 1. 1958: Ervin Šinko: Falanga. Divan primjer kako nacionalna svijest još uvijek spada u krug magičnih pojava, koje nisu odgonetljive ni takvim čarolijama kao što je teorija o proizvodnim sredstvima, o sredini i o socijalnim ambijentima. Čudan, često tajanstveni osjećaj narodnosti ne da se svrstati ni u kakve kalupe, ni lingvističke ni sociološke. Ervin Šinko nije Madžar, a osjeća se madžarskim emigrantom, nije cionist, a osjeća se hebrejskom lutalicom, nije Slaven ni Jugoslaven, a smatra se dobrim građaninom ove zemlje, jer je na kraju puta našao topli krov kod nas u našoj zemlji. Međutim, koliko god Šinko nije bio Madžar, on je ipak samo to, jer je to jedini jezik kojim vlada savršeno od djetinjstva i jer je Madžarska jedina zemlja gdje se razvio kao misaono biće, kao socijalist belakunovac. Postao je politički emigrant poslije sloma peštanske Komune, i koliko god to zvučalo paradoksalno, bez one specifične peštanske, lijevoliberalne, intelektualno-estetske i političke klime oko Jászija, oko Nyugata i Andrije Adyja, bez one – ante bellum franciscojosephinum, bez svega onog što se zvalo Monarhija u lijevom ili desnom smislu, a predstavlja i danas jedino vrelo njegovih inspiracija i jedini sistem njegovih koordinata E. Š. uginuo bi kao leptir u mećavi.

Muzicirati znači trajati, 26. 1. 1958: Berlioz: Fantastique. Pita se čovjek zašto od prvoga akorda voli jedno ime više do tolikih drugih?

Što se ideje tiče kompozitori su nerazmjerno manje domišljati od pjesnika. Oni aranžiraju svoje muzičke misli instrumentirajući nerazmjerno škrtije od poeta. Žubor jedne jedine muzičke ideje raste često do vijugavih meandara, da bi se na kraju razlio u nilske i amazonske delte, a zapravo je to još uvijek jedan te isti potočić koji žubori od početka, megafoniziran kao grmljavina.

Muzika je trajanje u vremenu, muzicirati znači trajati, kao što je primijetio Stravinski. I dok u poeziji jedna misao u obliku refrena ne može da traje na visini emocionalne napetosti, nego tek nekoliko strofa, muzički refreni, kao ideje, obavijeni su bogatom draperijom blistavih koprena i tako se talasaju i vijore kao barjaci na vjetru uznemireni širokim amplitudama. Možda su Berliozove ideje za moje uho uzbudljivije od drugih; njegovi rogovi, timpani i harfe grmjeli su već na početku romantike, tako da se Wagner javlja zapravo kasnije. Više volim Harolda od Lisztovog Mazeppe ili Rákóczya, a Berlioz je bio zaista velikodušan kad je pisao o Richardu Wagneru kao apologet.

Tužne sijalice u maglenoj daljini, 30. 1. 1958: Grad u magli. Svjetiljke u polusjaju krvavih narančastih korona. Kako je žalostan bio pogled iz sobe R. Z.-a (u beogradskoj Madeiri) spram arhitektonskog masiva Svetoga Marka preko tašmajdanske ledine sve do onog beznadno glomaznog poštanskog bunkera. Bandere u snijegu, tužne sijalice u maglenoj daljini. Bilo je to Četrdeset i sedme oko jalove borbe za freske. Dokazivati da Sopoćani nemaju krova (stradali su od artiljerijske vatre 1912), besperspektivni napori sa tužnim svršetkom u Chaillotu. Nikada u životu nisam se toliko stidio kao tada, slušajući sa sviju strana glupe intrige kako namjerno krivotvorim našu bogatu medijevalnu prošlost na štetu fresaka. „Izmislio sam bogumilske mramorove samo zato da u drugi plan potisnem Nemanjidu.“

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.