Od prljavog sporazuma do trgovine oružjem

„Zbivanja u beogradskom Sava centru tih prijelomnih siječanjskih dana 1990. godine podsjećala su na svojevrsnu kroniku unaprijed najavljene tragedije. Kada je slovenska delegacija 22. siječnja napustila Četrnaesti kongres Saveza komunista Jugoslavije, dvoranom je kao u košnici zabrujao žamor… Međutim, premda su stvari još prije Kongresa uglavnom bile vrlo jasne, u Sava centru te vruće zimske večeri zavladala je prilična neizvjesnost, osobito među stranim izvjestiteljima, koji su, čim je Kongres prekinuo s radom, s pitanjima doslovno zasuli nas, slovenske novinare… Kad me je jedan od njih nervozno pitao što će se s Jugoslavijom dogoditi sada, kad je slovenska partija tako jasno pokazala svoje neslaganje sa saveznom politikom, ja sam mu, ne trepnuvši, odgovorio: ‘La guerra! Rat!’

Tim je riječima opisao tadašnja očekivanja i strahove novinar Branko Soban u predgovoru slovenskom izdanju prve knjige trilogije U ime države. Bilo bi nevjerojatno da te opasnosti nije bilo svjesno i tadašnje republičko vodstvo koje su pored nekadašnjeg predsjednika Saveza komunista činili najvažniji predstavnici vladajuće Demokratske opozicije Slovenije (DEMOS).

Slovenija je te iste godine, u prosincu 1990., iz inozemstva potajno primila prvu veću pošiljku oružja za Teritorijalnu obranu. Radilo se o automatskim puškama singapurskog porijekla koje su prispjele uz pomoć Izraela. Kasnije kad su se sklapali poslovi s oružjem s Rusijom u luku Kopar počeli su stizati puni brodovi iz istočnoeuropskih luka. Manji dio oružja ostao je slovenskim vojnicima, a veći dio su po lihvarskim cijenama prodali na hrvatsko i bosansko ratište.

Još i danas najveći dio krivnje za trgovinu oružjem nosi tadašnji ministar obrane Janez Janša, koji je u lipnju 2013. zbog primanja mita prilikom nabave oklopnih vozila Patria osuđen na dvije godine zatvora. Toliko nepravilnosti, spletki i samovolje, kao u ministarstvu obrane u devedesetima, nije si dozvolila ni jedna druga državna institucija.

Međutim, činjenica da su oružje prodavali i u Ministarstvu unutarnjih poslova, dakle u policiji i u Sigurnosno-informativnoj službi nad kojima Janez Janša nije imao nikakve nadležnosti, ukazuje na to da se uistinu radilo o tajnoj državnoj operaciji, odobrenoj na najvišoj razini.

Mogućnost da se tada tridesettrogodišnji ministar Janša, bez znanja stranih jezika, iako uz pomoć spretnih i sposobnih suradnika i savjetnika poput Ludvika Zvonara i Andreja Lovšina i mnogih drugih, sam dogovarao za velike poslove s oružjem, malo je vjerojatna.

On je kao ministar obrane realizirao odluke Vijeća obrane pri Predsjedništvu Slovenije koje je vodio predsjednik Milan Kučan. Sjednicama na kojima su se donosile sudbinske odluke prisustvovali su najvažniji ljudi u državi. Kučan već dvadeset godina javno tvrdi da je Slovenija „ustupila oružje Hrvatskoj, odnosno da se radilo samo o „pomoći. Kada je riječ o prodaji ili preprodaji, prema njegovim riječima, radilo se o nedozvoljenoj odnosno nezakonitoj trgovini.

No, zapisnik 3. sjednice Vijeća obrane pri Predsjedništvu održane 9. lipnja 1992. (vidi dokument) otkriva bit oružarske afere. Tajnoj sjednici prisustvovali su, osim Milana Kučana, i predsjednik parlamenta France Bučar, predsjednik Vlade Janez Drnovšek, ministar obrane Janez Janša, ministar unutarnjih poslova Igor Bavčar, ministar vanjskih poslova Dimitrij Rupel i načelnik Republičkog štaba Teritorijalne obrane generalmajor Janez Slapar.

Razgovarali su o dramatičnoj situaciji u Bosni i Hercegovini i o posjetu potpredsjednika Vlade BIH Muhameda Čengića. Molio je za oružje i streljivo za obranu pred srpskom ofenzivom, a ministar obrane Janez Janša zamolio je Vijeće za mišljenje treba li pozitivno odgovoriti na molbu.

„U raspravi su sudjelovali svi članovi Vijeća. Utvrdili su da Teritorijalna obrana Slovenije raspolaže nekim od zatraženih sredstava i složili se s time da se ta sredstva ustupe u opsegu koji ne ugrožava obrambene sposobnosti Slovenije.

„Predsjednik Milan Kučan raspravu je zaključio uz suglasnost svih članova Vijeća s prijedlogom ministra obrane da se dio zatraženih sredstava naoružanja i vojne opreme može odstupiti Bosni i Hercegovini. Pri tome im nadležni organi sredstva naoružanja i streljivo prodaju, a rabljenu vojnu opremu ustupaju bez naknade. (Zapisnik 3. sjednice Vijeća obrane Predsjedništva Slovenije, Ljubljana, 12. lipnja 1992, istaknuo B. Z.)

Priloženi popis oružja koje je tražila bosanska vlada otkriva da se radilo o oružju i opremi za tisuću pripadnika bošnjačke vojske koji su se u ljeto 1992. u organizaciji slovenske Teritorijalne obrane potajno obučavali u Svetlem Potoku u Kočevskom rogu. Rabljena vojna oprema koju su im besplatno ustupili bile su prije svega uniforme i intendantska oprema.

Državni vrh Republike Slovenije bio je dakle taj koji je u lipnju 1992. nakon međunarodnog priznanja i ulaska Slovenije u organizaciju Ujedinjenih naroda jednoglasno prihvatio prodaju oružja usprkos međunarodnom embargu na izvoz oružja na područje nekadašnje Jugoslavije. I obučavanjem stranih vojnih jedinica na svojem teritoriju Slovenija je kao članica UN-a kršila više međunarodnih konvencija.

Oružje se u ogromnim količinama iz Slovenije prodavalo već i ranije. Prema dosad poznatim podacima, prvu odluku o prodaji oružja Vijeće je donijelo već u srpnju 1991., iako su o tome zasad poznata samo usmena svjedočenja sudionika, a pisana dokumentacija još nije dostupna javnosti. Predsjedništvo Slovenije je „pomoć Hrvatskoj službeno potvrdilo 26. kolovoza 1991.

No, Janša je već više puta izvještavao članove Predsjedništva o prodaji oružja. „U skladu s tim određenjem Predsjedništva na posljednjoj sjednici kad se rješavao taj problem… prihvaćena je i odluka… da se ide u prodaju prijenosnih raketnih sustava kojima te godine ili 1992. istječe formalni rok upotrebe. Za Hrvatsku je to zanimljivo, tada im je to trebalo, između ostaloga im je povjerio u studenom 1991. (Magnetogram 81. sjednice Predsjedništva Slovenije, 29. studenog 1991, istaknuo B. Z.) O prodaji oružja odnosno „ustupanju i „pomoći raspravljalo se na još nekim sjednicama. Često upotrebljavani izrazi tadašnjih slovenskih vodećih političara kao što su „ pomoć ili „ustupanje bili su dakle tek eufemizam za unosnu „ prodaju.

Inače, ti su se načelni dogovori o prodaji oružja „odvijali na najvišem vrhu, između Izetbegovića, Kučana i Tuđmana. (Izjava svjedoka Ivana Horvata, kupca oružja za bosanske Hrvate pred istražnim sucem Okružnog suda u Ljubljani, 8. prosinca 1998.)

Trgovinu oružjem suglasno su odobravali oni isti slovenski vođe koji su u siječnju 1991. sklopili sporazum sa srpskim vođom Slobodanom Miloševićem ili su se u kolovozu 1991. potajno dogovarali s Dobricom Ćosićem. Operativno je prodaju oružja vodio ministar obrane Janez Janša.

Sve do danas za trgovinu oružjem i nepravilnosti u njoj u Sloveniji nije nitko kazneno odgovarao. Političke elite su si, naime, utjecajem na pravosuđe osigurale imunitet u slučaju trgovine oružjem. U Čileu i Argentini su s prodajom oružja Hrvatskoj postupili drugačije. U Čileu je osuđen tadašnji vojni vrh, a osumnjičen je bio i predsjednik Augusto Pinochet, koji je prije suđenja umro. Argentinskog predsjednika Carlosa Menema osudili su na sedam godina zatvora.

Zavet ćutanja

Odluka o prekidu trgovine oružjem donesena je 6. siječnja 1993. na sastanku kod predsjednika Republike Milana Kučana. Prisustvovali su predsjednik parlamenta Herman Rigelnik, predsjednik Vlade Janez Drnovšek, ministar obrane Janez Janša, ministar unutarnjih poslova Igor Bavčar i ministar vanjskih poslova Dimitrij Rupel.

„Od ovog trenutka sve što bilo tko u Sloveniji učini postaje nelegalno i podliježe kaznenom progonu, rekao je okupljenima Milan Kučan, iako je već od 1991. godine u Sloveniji vrijedio isti kazneni zakon, koji su neki do tog sastanka kršili bez posljedica. Međutim, ministar obrane Janez Janša kasnije se nije pridržavao dogovorene zabrane prodaje oružja i sporovi između njega i predsjednika Kučana vodili su do „otkrivanja oružja na mariborskom aerodromu i vojnog nasilja u slučaju Depala Vas.

Na tom su sastanku najviši predstavnici Slovenije donijeli još jednu sudbonosnu odluku. Predsjednik Kučan je prisutne dužnosnike pozvao na prikrivanje i zavjet šutnje. Predložio im je da „prema van vrijedi stajalište da Slovenija nije nikad pomagala Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini oružjem i obučavanjem vojnika. U nastavku je dodao: „Istini neće koristiti jer ovdje postoje dvije istine. Jedna za javnost, a druga za ovo. (Magnetogram sastanka kod Predsjednika Republike, Ljubljana, 6. siječnja 1993.)

KRAJ