U više navrata Tito je ponavljao da hoće da kaže što treba da ostane i kada njega ne bude, i da tada „niko ne može reći da sam ja drukčije nešto mislio i govorio, jer će sve biti napisano“. Ostalo je, ipak, nenapisano! Kasno je odlučio da ubrza rad. Citirane riječi snimljene su tonski 3. decembra 1979. u Karađorđevu, kao njegovo posljednje diktiranje. Kolika je to šteta, najbolje se vidi danas kad je revizija istorije uzela široke razmjere. Pogotovo je šteta što u cjelovitom obimu nije ostala njegova živa memoarska riječ. Nekoliko storija iz predratnog vremena je završeno zahvaljujući upornom filmskom reditelju Veljku Bulajiću. Iz mnogobrojnih pisama, nakon svojevremenog emitovanja, vidjelo se da su gledaoci bili zadivljeni njegovom memorijom i živopisnošću kazivanja. Ni najbolji glumac, govorilo se, ne bi sa više svježine i sugestivnosti dočarao ono o čemu je govorio.
Blažo Mandić: S Titom (28)
Blažo Mandić (1926) bio je više od četvrt veka Titov savetnik. U knjizi „S Titom“, koju je upravo objavio Dan Graf, izdavač lista Danas, Mandić, kao jedan od najdugovečnijih saradnika i najpouzdanijih svedoka, piše i o nepoznatim i manje poznatim detaljima iz Titovog javnog i privatnog života, o vremenu kad je „jedna mala balkanska zemlja bila centar miroljubivog sveta“ (Džasper Ridli).
Knjiga, po ceni od 1.100 dinara, može se naručiti na telefon 011/24-36-233.
Kao što je već ranije rečeno, narod je u ogromnoj većini želio da Tito doživotno ostane na funkciji šefa države. Ali, bilo je i ljudi, jednako privrženih Titu, koji su drukčije razmišljali. Među njima je bio i književnik Predrag Matvejević. Zabrinut za budućnost, sa vidovitom procjenom mogućeg, uputio je Titu (17. jula 1974) pismo s preporukom da čvršće osigura svoju zamjenu, tako što bi postepeno napuštao jednu po jednu od funkcija i za svoga života provjeravao kako se ostvaruje prenos njegovih ovlašćenja. Bar nekoliko dijelova ovog pisma treba i citirati.
Saopštavajući na početku kako bi se Tita „na srodan način htjeli riješiti svi oni, avaj prilično brojni krugovi kojim smeta bilo jedinstvo bilo ravnopravnost naroda ove zemlje“, Matvejević podsjeća: „Prema iskustvima koje smo odavno mogli steći, znamo koliko bi bilo naivno i utopistički misliti da zajedništvo naroda s ovog tla neće i u budućnosti nailaziti na ‘teškoće’ i proživljavati tko zna kakve sve ne ‘krize’. Mi nemamo, uzevši nas u cjelosti, zajedničke historije koliko druge, homogenije zemlje da bismo lako odoljevali iskušenjima što dolaze iznutra ili izvana“ (…)
I dalje: „Na ovom svim i svačim izbrazdanom tlu, bilo je, međutim, uvijek pomućenih pameti i nerazboritih zanosa, koji su, na raznim stranama, imali odjeka i nalazili sljedbenika. Politički razum je u nas više iznimka nego pravilo. Morat ćemo se, dakle, boriti za ono što smo tako teško i mukotrpno i napokon, krvavo stekli, s titovskih pozicija zajedništva.“ (…)
Predrag Matvejević izlaže potom najbitnije: „Razmišljam, međutim, o tome kako i na kojim osnovama možemo najbolje osigurati budućnost ove zajednice kada više ne budemo mogli računati na Vaše inicijative, na Vašu političku razložnost… i dolazim do zaključka da bi za ovu zemlju, sa svim razlikama i protuslovljima njene prošlosti i sadašnjosti, bilo najbolje to da Vi sami, s povjerenjem koje uživate i ovlašćenjima koje ste dobili, osigurate svoju zamjenu. Po mome mišljenju – koje u ovom pogledu, uvjeren sam, dijele mnogi predstavnici progresivne inteligencije, najprosvećeniji umovi naših naroda – bilo bi, dakle, dobro da u neposrednoj budućnosti Vi lično možete motriti i kontrolirati uvođenje struktura koje će ostati za Vama. Ne da prestanete djelovati, druže Tito, jer je Vašoj naravi i konstituciji potrebna silna dinamika koja Vas drži i obodruje, nego da napustite jednu za drugom funkcije kao takve te, s potrebnog rastojanja, a s nesmanjenim autoritetom, provjerite njihovo funkcionisanje… To bi, uvjeren sam, dalo čitavu Vašem djelu najdoličniji smisao i najdostojniji zaključak u historiji i pred Historijom.’’
Na kraju i lucidno upozorenje: „Ljudi koji uobličavaju Historiju – a Vi ste jedan od takvih, u najljepšem smislu riječi – često ne vode računa o nekim naoko uzgrednim ili nevažnim stvarima koje kasnije sama Historija zna surovo preuveličati, ponekad u njihovu korist, najčešće na štetu. A svaka ‘šteta’ koja bi išla na račun Vašeg djela, otežavala bi našu borbu za budućnost zajedništva kojem je ovo – Vaše historijsko djelo – temelj i oslonac.“
Ovo pismo među prvima je primio Dušan Dragosavac, tada sekretar Izvršnog komiteta Predsjedništva CK SKH, i sa njim upoznao Vladimira Bakarića. Dogovorili su se da sa pismom upoznaju Tita. Iskorišćen je za to predsjednikov prolazak, zajedno sa Edvardom Kardeljom, na putu u Sloveniju (datum se ne pominje). Tokom kraćeg zadržavanja u Zagrebu došlo je u vili Zagorje do sastanka petorice. Pored Tita i Kardelja i njih dvojice (Bakarića i Dragosavca) nekim drugim povodom bio je pozvan i Miroslav Krleža.
Nastavlja se
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
