Posebno značenje ironije u opštem 1

Germanista i komparatista Uve Jap, profesor nove nemačke književnosti i opšte teorije književnosti na Univerzitetu u Karlsrueu, autor je klasičnog dela Teorija ironije (Theorie der Ironie, Klostermann Rote Reihe, 2021), koje se pojavljuje u trećem, revidiranom i dopunjenom izdanju.

Njeno prvo izdanje potiče iz 1983. Već sama ta činjenica svedoči eo ipso o njenoj naučnoj relevantnosti.

Ovo Japovo ispitivanje određuje opštu strukturu ironije i pokazuje nam njeno posebno značenje u opštem. Pri tome je mimo tipološkog razlikovanja uzeta u obzir i istorijska konjuktura teme.

Put argumentacije dodiruje tri osnovne paradigme – sokratske, romantičarske i moderne ironije.

Pri tome je uvek pogled fokusiran na njenu ulogu u opštem smislu i značenju. Autori kojima se Jap u ovoj studioznoj analizi bavi su Sokrat, Aristotel, Teofrast, Ciceron, Servantes, rani romantičari (Novalis), Svift, Flober, Tomas Man, Prust, Džojs, Muzil i mnogi drugi, kao i kritičari ironije, na prvom mestu Hegel, Kjerkegard i Niče.

Ironično pretvaranje (Verstellung) je disimulacija, ili rečeno u maniru Deride, diseminacija naizgled jednoznačnosti ljudskog govora.

Japova teorija ironije nije prva, ali je jedna od najboljih knjiga o ovom fenomenu teorije književnosti i filozofije.

U jednom dodatku na kraju trećeg izdanja, autor je upotpunio specijalističku bibliografiju koja je posvećena ovoj temi protejske prirode, a koja je dostupna naučnoj javnosti od 1983. do danas.

Ovo klasično delo o teoriji ironije bi valjalo da nađe put do izdavača u Srbiji.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari