Sve što „glupi“ Šveđani za nas proizvode

ROAD TRIP – Od Splita do Stokholma, nastavak

Monotonost vojvođanske ravnice smo naravno razbijali razgovorom i glazbom (pretežno bluesom) koju je Kum specijalno za ovo putovanje složio. Na graničnom prijelazu Horgoš dočekala nas je prilična gužva i zapravo mi je bilo čudno vidjeti kako tek ovdje skidamo ’balkansko breme’ (poput zmijske košuljice) i uz pomoćviza (osim mene) ulazimo u Europsku uniju. Obično sam navikao da je to, je li, na Šentilju, na Bregani ili Macelju, a nu di smo sad; na Horgošu! A, nekad je vladalo mišljenje da smo mi u Jugoslaviji napredni, a oni u Varšavskom paktu nazadni! Ha, ha… Uf, a kad malo još bolje razmisliš shvatiš da smo sa svih strana okruženi Europom i to saznanje je onako depresivno djelovalo na nas dok smo na oba punkta (i srpskom i mađarskom) bili temeljito pregledani. Jedino što nas je u tom trenutku tješilo jeste to da je bar Think Thank jednom nogom u EU (naime, pokriva teme i iz Rumunjske, Bugarske i Grčke), i da nije njega teško da bi na ovaj način ikada ugledali tri tisuće kilometara daleki Stockholm.

Eto, konačno napustismo ’najslobodnije bivše socijalističko područje’ i zaputismo se s vinjetama u trulu Europu.

Odlučili smo u povratku Mađarskoj posvetiti više pažnje, pogotovo u gastronomskom smislu, iz razloga što je naš cilj, velim, bio jako, jako daleko te smo se složili da pičimo što dulje te da noćenje planiramo negdje oko Praga, te da ujutro svratimo u njega. Tako i bi; samo smo okrznuli Budimpeštu, zapravo prošli kroz Peštu, malo poslije zastali u jednom Mackdonaldsu (mea culpa!) i pravac Brno i Bratislava koje smo isto onako samo osmotrili i za koje se vidi da se vrlo brzo i dobro razvijaju.

Trunk party

Navečer, kada smo oko devet zastali, tko je slutio da će se noćpretvoriti u pravi ’trunk-party’, kako smo ga nazvali. Naime, pretpostavivši da je Prag skup odlučili smo stati kojih pedesetak kilometara prije i to u jednom kamiondžijskom motelu, koji nam se na prvi pogled učinio pristojnim, a kad smo izašli shvatli smo da nije baš reprezentativan, no kada nam je gospođica Marketa na slabom njemačkom predložila da vidimo sobe i kad smo pogledali, te čuli cijenu, na kraju smo i pristali.

Nakon tuširanja spustili smo se na večeru i uz točeni Plzlen serviran nam je pristojan obrok (no, isto tako moram reći da je Češka daleko od gurmanske zemlje). Dok smo probavljali, čavrljajući uz pivo, u jednom trenutku se pojavio jedan stari roker s gitarom ispod pazuha, sjeo i počeo svirati. Nakon prvih taktova bilo je jasno zašto mu karijera nije išla uzlaznom putanjom, ali za publiku kojoj je u opisu radnog mjesta brojati kilometre bilo je to sasvim pristojno. Uglavnom, stvar kojom nas je oborio s nogu bila je Tom Jonesova „Diana“ i to na češkom i nama je to zvučalo uistinu senzacionalno, još kad su mu se pridružile Marketa i konobarica pjesma je potekla (kao i Plzlen). Nešto malo je u intervalima i Čarli svirao, no, rekoh, stari je bio sjajan te smo na moju veliku radost još nekoliko puta čuli „Dianu“, a kad sam u jednom trenutku pogledao na sat bilo je negdje oko dva, lupio sam se po čelu, pozdravio i otišao na spavanje.

Skočili smo u sedam, umivanje, doručak i pravac Prag.

Što reći o Pragu koji je jedna nulta točka Europe, ali isto tako imati osjećaj da na stanovit način pripada i nama koji smo djelili sličnu sudbinu u socijalističkom lageru i nekako se onako baš domaćinski osjećaš kao da si došao u Ljubljanu ili Trst. Danas je Prag grad kako veličinom tako i izgledom uistinu prava metropola, s mnoštvom turista koji su tog kasnog lipnja što u grupama, što pojedinačno doslovce zakrčili centar. Jedino što mi je kod njega uvijek smetalo jeste doza kiča koja se onako stalno provlači. Naravno da je isto tako metropolski skup i nije nam trebalo dugo da završimo sa fotografiranjem, pićem i slanjem razglednica te se zaputimo u pravcu Dresdena.

Još nešto o tim našim nekada bratskim socijalističkim zemljama; one zapravo još uvijek nisu prava euro-zona tako da smo za svako stajanje, bila to Mađarska, Slovačka ili Češka, morali mjenjati eure u domaću valutu i tako plaćati. Naravno da se u tim transakcijama uvijek izgubi određen postotak novca i to nas je nerviralo, ali ono što je uistinu divno to je nepostojanje granica. Zapravo, svaki put kada prođeš pored nekog napuštenog graničnog prijelaza u koji su ulupani milijuni osjećaš neko zadovoljstvo što je propao i što nema nikoga da te zaustavi.

Evro zona

Tek smo u Njemačkoj odahnuli što se tiče valute i konačno je sve bilo jednostavno i efikasno. No, opet smo odlučili voziti što više da bi navečer na krajnjoj točki Njemačke na Baltiku u gradiću Sassnitz uhvatili trajekt za švedski Trelleborg. Mogli smo i na Rostock, ali je vožnja trajektom duža i presjeda se, ili na Dansku, ali smo ju odlučili ostaviti za povratak kada ćemo svratiti u Helsingor i razgledati Hamletov dvorac.

Vožnja njemačkim autocestama je naravno legendarna stvar s vrlo malo brzinskih ograničenja te smo za tili čas stigli do Dresdena, malo ga ’okrznuli’ te nastavili pravac Berlin i dalje prema sjeveru. Sve je to još bolje klizilo uz GPS, s kojim smo do kraja ovladali tako da smo staru isključili i uz Kumov blues, ali i Čarlijeve britke i duhovite komentare, tipa, dok u restoranu s hrpom njemačkih umirovljenika čekamo klopu, kaže; ’Mnogo glup narod, ali mnogo lepo živi!’, nezaustavljivo grabili naprijed.

Nestvarna su predvečerja u sjevernim njemačkim pokrajinama dok jezdiš kroz ravnicu, a okolo su polja i nebrojene elektrane na vjetar koje svojom vrtnjom daju jedan začudan, gotovo psihodeličan ugođaj koji smo dodatno začinili slušajući Jefferson Airplane i raspravljajući o tome kakve mi sve probleme sa strujom imamo i zašto ne primjenimo ovu tehnologiju, a poslije sam došao do podatka da Njemačka na ovaj način dobija oko 30 odsto, a Danska 90 odsto električne energije!

No, jedna druga stvar je zaokupila naročito moju pažnju, a to je sve niža temperatura i nevrijeme koje se spremalo. Moja splitska ’izgubljenost’ u vremenu ovdje mi se vratila kao bumerang. Rekoh već, vladale su paklene vrućine, što je u Splitu notorna stvar u ovom periodu godine i zapravo potpuno te isključi iz opcije da negdje može biti hladno, te bermude i majice su bile moja jedina garderoba i Čarli je i tu, onako zviždućući, došao na svoje;

– Imam jednu kožnu jaknu u gepeku i prodajem je za hiljadu evra!

– Da, da spremio si se za zimovanje – pokušavao sam mu parirati.

Nakon niza kilometara i sve veće hrpe oblaka, pače i prvih kapi;

– Imam jednu kožnu jaknu i prodajem je za hiljadu i po evra!

I tako se cijena jakne nastavljala podizati i kad smo bili nadomak Sassnitza kiša je grunula. Na sreću Gogo je imao jednu puno jeftiniju vjetrovku i tako me spasio od besprizornog gulikože Čarlija da sam, nakon što smo kupili karte za trajekt, došao k sebi, te ih u inat pozvao na pečene haringe. Znam da su dobre jer ranijih godina boraveći u Njemačkoj redovito sam ih prakticirao i ako se umješno spreme za prste su polizati. Tako je i bilo, nakon što smo prošetali kroz taj pomalo depresivni gradić, u jednom malom restoranu na obali koji pomalo sliči na naše konobe ljubazne majka i kćer koje ga drže servirale su nam ih uz jedno dobro njemačko bijelo vino. No, jedino što je kvarilo ugođaj to je da za svaku cigaretu moraš izaći vani, kao, uostalom, svugdje od Horgoša do sjevernog pola!

Sweden, we are here!

Omamljeni vinom i haringama uredno smo stajali u koloni za ukrcaj što je bila izvrsna prilika za slanje sms-ova, fotografiranje i sl. Usput smo komentirali onu poznatu stvar kako se Šveđani opijaju na trajektima i alkohol kupuju u free shopovima na njima. Nije da smo vidjeli nešto pijanih Nordijaca, ali da tovare kartone piva u to smo se uvjerili, a uskoro ćemo se i sami uvjeriti zašto je tomu tako (no, o tom poslije). I stvar koja nas je sve ’oborila’ je ta kada smo vidjeli kako se skupa s nama cijela željeznička kompozicija ukrcava!

Slušao sam legende o tome, ali ovaj put sam se i uvjerio kako vlak ulazi u utrobu broda i kad su me poslije moji ’utorkaši’ na našem redovitom književnom druženju u splitskoj konobi Hvaranin pitali kako se radi ukrcavnje kad je plima ili oseka, jedini zaključak je bio da se čeka dok razina mora ne bude kako treba.

Anyway, nije baš ugodno saznanje da putuješ pod tolikom težinom, ali ako bolje razmisliš lako je doći do zaključka da su Nordijci baš zbog te teritorijalne izdvojenosti savršeno ovladali prekomorskim prometom. Zapravo, i na Jadranu možete vidjeti one velike trajekte koji još imaju švedske natpise i koji su još tamo pedesetih prometovali po Baltiku, koje smo poslije otkupili, obnovili i dan danas su u funkciji.

I velim, čim smo se otisnuli iz Sassnitza brzo smo zaboravili na možebitne nezgode, dočim se i vrijeme smirivalo čime je i cijena Čarlijeve jakne rapidno padala i on se što od razočarenja, što od umora, izuo, izvalio na fotelju i zaspao. Nije to bio nekulturan obrazac, jer vidjeli smo da i ostali putnici rade isto, te mu se uskoro pridružio i Kum, i sve je bilo isto kao u našim vlakovima, a Gogo i ja smo se zaputili do bara na cugu.

I, negdje oko jedan smo stigli u Trelleborg, prvi grad na obali Švedske nakon kojeg nas je čekao put još od oko osamsto kilometara do Stockholma. U Trelleborg nismo zalazili, jer nismo imali ideje što bi u tu uru radili u njemu, te smo GPS naredili da nas najkraćim putem izvede.

I onda su nas čekali spomenuti kilometri ravne i monotone ceste na kojoj je ograničenje 120 km/h. Uvijek sam se pitao kojeg vraga će nam auta koja mogu ići preko 200 na sat, a stalno vozimo po ograničenjima?!

Još jedna stvar me proganjala vozeći se zapravo tom road to nowehere, a to je da je Švedska zapravo jedna jako izdvojena i osamljena zemlja, te bez obzira na standard nekako sam stalno imao osjećaj tuge koja vlada ovdje. Možda je to zbog maglovitog i tmurnog jutra i jutarnje svjetlosti koja se veću tri počela pomaljati, ali tužno mi se činilo.

Mi na kontinentu bez obzira u kojim smo problemima i koliko patimo ponekad, ipak smo stalno okruženi događanjima, životom, životnošću, a ovdje se taj osjećaj izgubljenosti stalno provlači. Stoga, čini mi se, nije čudno kada se čuju podaci da Šveđani koriste najviše sredstava za smirenje i da imaju najveći postotak samoubojstava. No, to nas opet s druge strane ništa ne opravdava za brojne manjkavosti, čime je Švedska svjetlosnim godinama ispred, a to je, recimo, saznanje da onaj prvi radnik na benzinskoj crpki kojeg smo upitali za neke informacije savršeno govori engleski, a tako će biti na svakom koraku: svi, ama baš svi, govore perfektan engleski. A, što je to nego temeljitost obrazovnog sustava i sustavna briga države za svoje građane. Da ne govorimo o standardu, infrastrukturi, okolišu i drugim stvarima.

I još nešto; imaju nevjerovatno puno krava!

Bilo kad da se okreneš na autocesti vidiš neku kravicu kako spokojno pase i sijeno većpokošeno i spremljeno u bale. Tu su i stalno neke instalacije pored puta; bile to makete starih aviona, motivi iz bajki, divovski cvjetovi, te razne druge umjetničke instalacije, stalno si zabavljen nekim detaljima. Možda je to fora kojom ih odvraćaju da se ne ubijaju?!

Jasno, i ne treba ni reći da su tu poznati logoi; Ikea, Volvo, Eriksson, Kika, H&M itd, sve ono što svakodnevno kupujemo u trgovinama, a ’glupi’ Šveđani za nas proizvode.

I još jedna stvar koja je iznad svakog europskog prosjeka, a to su cijene u kafićima i na odmorištima; kava je 20 kn, pivo je 40 kn, a čaša vina je 65 kn, žestoko piće je oko 100 kn, najjeftinije cigarete su 35 kn itd. Uglavnom, naši rituali koje mi svakodnevno upražnjavamo po kafićima i kafanama kod njih su i do 500 odsto skuplji! Eto, samo da znate kada vam konobar na Hvaru naplati kavu 20 kn, to je cijena kave iz aparata na benzinskoj u Švedskoj!

I sve ti to, velim, na tečnom engleskom kaže!

Negdje oko podne smo stigli u lijepi Stockholm koji je sagrađen na četrnaest što manjih što većih otočića i koji kao i svaka prijestolnica nekoćimperijalne sile odiše jednim kraljevskim ugođajem. Vrijeme je bilo sjajno i sve u svemu dan je bio ispunjen radosnim saznanjem da smo konačno dospjeli do cilja. No, stara je ponovno počela griješiti, te smo bili primorani pitati prolaznike za ulicu Vasagatan nazvanu po kralju Gustavu Vasi, za kojeg se smatra da je prvi liberator i osnivačmoderne Švedske i koji je uveo protestantizam, a sebe volio nazivati Mojsijom (eto šta su ti vladari) i za naš hotel Colonial što nam je uistinu bilo zabavno, jer ljudi su nevjerovatno susretljivi i ljubazni, te nas je na kraju jedan Arap srednjih godina s djetetom u Volvu i odvezao do njega. Lijepo smo se parkirali, pazeći pri tom na vremanska ograničenja i sl. jer ako tu pogriješiš slobodno se pozdravi s kojom tisućicom k(r)una. Iskrcali smo se i pravac na recepciju Colonial.

I sad me prsti svrbe što vam ne mogu pričati što je dalje bilo, no moram se prebaciti na ’Ko je jamijo, jamijo, jer rokovi mi cure, a sve što se dalje događalo na i oko ’Waltic kongresa’ ispričat će vam na jednom drugom mjestu Čarli koji evo većnestrpljivo čeka znojeći se ispod kožne jakne.

Nastavlja se