Začarani krug odmazde

Esad Hećimović: Garibi: Mudžahedini u BiH 1992 – 1999 (24)

O ulozi mudžahedina u ratu u BiH i posle njega napisano je mnogo tekstova i knjiga. Uprkos tome, pitanja je uvek bilo više nego pouzdanih odgovora. Kako su, i uz čiji blagoslov, stigli? Koliko ih se borilo na bosanskom ratištu, koliko ih je otišlo, a koliko ostalo? Knjiga „Garibi“ poznatog reportera iz Zenice Esada Hećimovića razjašnjava mnoge misterije, enigme i konfuzije o ulozi „Alahovih svetih ratnika“ u Bosni i Hercegovini.

Ovom knjigom su izdavači, list Danas i Medijska organizacija Jugoistočne Evrope (SEEMO), pokrenuli novu biblioteku „Novinari istraživači“ koja ima za cilj da otvori prostor autorima iz čitavog regiona.

U roku od nekoliko dana morala se donijeti i odluka o budućnosti izuzetno važnog područja, gore kod Brčkog.“ „Kad bih ponekad rekao da je Mostar bio posljednji multietnički grad u Bosni, ljudi bi obično malo poskočili i pogledali me. Pa Mostar je bio karakterističan po linijama razdvajanja i konfrontacijama. Ali obje ove slike su bile tačne i upravo je to činilo Mostar toliko posebnim i komplikovanim“, pisao je Bildt.

U njegovim opisima Mostara bilo je očito da jednostavno prešućuje da je Mostar regionalno središte Hercegovine, kao manjeg dijela Bosne i Hercegovine u kome su živjeli Muslimani, Hrvati i Srbi koji su dijelili zajednički identitet Hercegovaca. Bosna i Hercegovina je službeni naziv države u kojoj je Bildt boravio i zadržala je to unutarnje razlikovanje identiteta Bosanaca i Hercegovaca, bez obzira na nacionalnu pripadnost. Iako je za Bildta linija podjela u Mostaru bila nevidljiva, praktično cijelo središte grada je bilo razoreno u borbama. Linija podjela nije pratila rijeku Neretvu, kako je Bildt opisivao, nego bulevar. Prema Bildtu, u istočnom dijelu grada je živjelo oko 30.000 gotovo isključivo muslimana, a u zapadnom oko 40.000 stanovnika, pretežno Hrvata. Srbi su prije rata činili trećinu stanovništva, ali je veoma mali broj ostao u gradu.

Od 1. januara do 15. februara 1997, u južnom dijelu grada Mostara, i dalje podijeljenom između Hrvata-katolika i Bošnjaka-muslimana, međunarodne policijske snage su zabilježile više od 200 incidenata. Oni su prethodili ili su uslijedili nakon oružanog napada na Bošnjake koji su krenuli u posjet groblju u Liska parku, na zapadnoj obali Mostara, drugog dana Bajrama, 10. februara 1997.

U izvještaju IPTF, koji je završen 25. marta 1997, dat je niz ključnih ocjena o tome kako su hrvatske i bošnjačke političke vlasti i policije omogućile stvaranje začaranog „kruga odmazde“ koji je prerastao u najmračniji dan u kratkom, trogodišnjem životu bošnjačko-hrvatske Federacije. Nakon analize reagiranja obje policije u Mostaru, na više stotina incidenata u dva mjeseca, međunarodni posmatrači su ocijenili da je „reagovanje policije istočnog i zapadnog Mostara bilo neodgovarajuće, motivirano željom za odmazdom prije nego iskrenim naporom da se riješe problemi“. Međunarodni posmatrači su detaljno analizirali kako su obje policije, umjesto da riješe, pogoršavale probleme. Ali, šest stručnjaka IPTF, koji su radili ovaj izvještaj, bili su svjesni da je „policija često, izgleda, bila jednostavno instrument političkog establišmenta koji sprovodi ograničenja slobode kretanja, dok se onima koji čine nasilne radnje dozvoljava da i dalje ostanu na slobodi i da se krivično ne gone“.

Ali, ovaj izvještaj je govorio samo o posljedicama incidenta od 10. februara na području Mostara. To je bio povod i za seriju napada koja je pretvorena u kampanju napada na katoličke sakralne objekte (crkve, zvonike, kapele, groblja) povodom dolaska pape Ivana Pavla II u Sarajevo. Međunarodni posmatrači su, međutim, potpuno odvojeno posmatrali i analizirali događaje u Hercegovini i srednjoj Bosni, što je jedna od njihovih primarnih grešaka.

Umjesto stabiliziranja situacije u Mostaru, počela je jedna od najtežih kriza u muslimansko-hrvatskim odnosima u trogodišnjoj istoriji njihove Federacije. Već iste noći, u Klopču kod Zenice, oskrnavljeni su grobovi na katoličkom groblju. Na jednom od plakata je pisalo: „Ustaše! Platićete Mostar svojom krvlju!“

Jedan karakterističan primjer ilustruje spremnost islamskih dobrovoljaca da se uključe u „novi bosanski sukob“. U Zenicu je krajem februara 1997. stigao Tariq Qabawe, državljanin Engleske libijskog porijekla. Već je bio u BiH krajem novembra 1995, ali je tada, do raspuštanja jedinice, uspio tek da završi obuku. Na pitanje zašto je došao u Bosnu a ne u Čečeniju, Qabawe je odgovorio da je „Bosna jedina zemlja u kojoj je džihad legalna borba, pomagana od strane bosanske vlade koja je podržava“. Kao svoj motiv dolaska u Bosnu, policijskim istražiteljima je naveo upravo novi sukob u Mostaru. „Posljednjih nekoliko sedmica prenosile su se vijesti da će rat ponovo početi u Bosni, te sam ja odlučio da kupim neke potrepštine i da dođem“, rekao je.

S automobilom punim oružja, Tariq Salem Qabawe se pojavio u Zenici 4. marta 1997, tražeći na nekadašnjoj, napuštenoj lokaciji komandu jedinice stranih islamskih dobrovoljaca. Lutao je gradom duže od jednog dana, spavajući u kolima, u blizini glavne gradske džamije u centru grada, sve dok nije u rutinskoj saobraćajnoj kontroli, pregledan njegov automobil. Policija je sumnjala da je riječ o jednom ubačenom obavještajcu, jer je njegov otac navodno bio visoki oficir libijske vojske. Libijska ambasada u BiH je reagirala, tražeći da se objasni da on nije državljanin ove zemlje. Na kraju je ovaj „dobrovoljac“ deportovan iz BiH, bez bilo kakvog dokazivanja njegovih stvarnih namjera. Bošnjačka policija je sumnjičila ovog „dobrovoljca“ da nije došao zbog mostarskog sukoba, nego zbog pokušaja pomoći jednoj grupi stranih mužahedina koji su se u to vrijeme sukobili s policijom.

Nastavlja se