Povratak apela 1foto (BETAPHOTO/MILOŠ MIŠKOV/EV)

Za beogradske izbore 2018. i predsedničke 2017. politička scena u Srbiji, se kako je to uočio glavni urednik Demostata Zoran Panović, nije cepala partijski nego po liniji apela poznatih ličnosti.

U vreme tih izbora podelu i raspored snaga u društvu, održavale su tri liste podrške.

Prva je lista Apel sto ličnosti koje su uoči izbora 2017. podržale, odnosno zahtevale od bivšeg zaštitnika građana Saše Jankovića, kandidaturu za predsednika Srbije. Janković je uspeo da bude drugoplasirani i da osvoji 597.000 glasova.

Druga je bila bila Apel 650 za Aleksandra Vučića, na tim izborima 2017. kada je pobedio u prvom krugu sa dva miliona glasova. Za beogradske izbore 2018. ova lista je mutirala u Apel hiljadu plus. Na tim izborima je Vučićeva lista osvojila 366.000 glasova, a njegovog protivnika Dragana Đilasa 154.000.

Treću liniju podele u vreme prošlih predsedničkih i beogradskih izbora činio je Apel za odbranu Kosova i Metohije, pokrenut od strane tadašnjeg političkog saveta DSS, čiji prvi potpisnik je bio pokojni mitropolit Amfilohije.

Potom se pojavila i četvrta linija podele – u decembru 2019. veliku pažnju izazvao je Apel 88 javnih ličnosti „iz Beograda, Prištine i regiona“ koji su za verske proteste u Crnoj Gori protiv režima Mila Đukanovića, okrivili mešanje Srbije.

Ni treći za Kosovo, ni i četvrti, za prozapadnu Đukanovićevu vlast, nisu proizveli nikakve vidljive posledice po događaje koje su potom usledili. Naprotiv. Aleksandar Vučić je 4. septembra 2020. sa Donaldom Trampom potipisao sporazum o ekonomskoj normalizaciji sa Prištinom, koji sadašnja administracija Džozefa Bajdena nije stavila van snage.

Đukanovićeva partija je izgubila parlamentarne izbore 30. avgusta 2020. ali do dana današnjeg žilavo zadržava predsedničku, deo lokalne vlasti i lojalnu takozvanu „duboku državu“.

Zašto se onda sada ponovo vraća politika apela, kroz javni proglas 60plus javnih ličnosti u Srbiji, da opozicija treba da iznedri jednog zajedničkog predsedničkog kandidata i da bude bezuslovno opredeljena za Evropsku uniju.

Potpisnici ovog najnovijeg apela kažu da je razlika između sadašnjeg i onog za Sašu Jankovića, u tome što je ovo proglas o vrednostima, a ne o pojedincu.

Navodno, ideja je da se Apel i formalizuje, tako što će se ponuditi strankama opozicije, moguće i građanima, na potpisivanje. Prvi je Apel podržala Stranka slobode i pravde Dragana Đilasa, i njeni saveznici u grupaciji za koju još nije izvesno da li će se zvati Ujedinjena Srbija ili samo Ujedinjena opozicija Srbije. Glavni Đilasov partner Vuk Jeremić, u prvi mah se nije oglasio.

Ideja sa „formalizacijom“ Apela 60 plus, to jest širenjem potpisivanja, podseća na zaboravljeni i, može se reći, nesrećni Sporazum sa narodom. Reč je o spisku obećanja, koji je prethodna koalicija Đilasa i Jeremića, u kojoj je tada još bio i Dverjanin Boško Obradvić potpisivala u proleće 2019. kada je postalo jasno da su vikend protesti zapali u ćorsokak. (Da li treba smarati detaljima da je reč „ujedinjena“ bitna, budući da se Savez za Srbiju iz 2018, u leto posle bojkotovanih izbora 2020. preimenovao u „udružena“ opozicija i odmah samougasio?)

Sadašnji Apel 60 plus, slično kao i udruženje Skupština slobodne Srbije, formalno registrovano na profesorku biologije Biljanu Stojković, služi jednom cilju. A to je konstruisanje i generisanje podrške za Beograd Đilasovoj listi, iako je u samom tekstu reč o predsedničkom kandidatu.

Uostalom, i Janković je onda, kao predsednički kandidat u centralnim beogradskim opštinama, srazmerno i dobio najviše glasova.

Sadašnji Apel 60 plus usmeren je dakle, na glasače prestonice, ali i na one iz velikih gradova Niša i Novog Sada, kada je reč o parlamentarnim izborima. U Beogradu, Nišu i Novom Sadu, ne zaboravimo na referendumu 16. januara o promeni Ustava u tehničkom delu o izboru sudija i tužilaca, pobedilo je NE, dok je Vučićeva vlast pozivala da se glasa DA.

Kao što je i Apel 60 „alat“ osvajanja Beograda, tako je to i Đilasov odabir ličnosti kandidata koji treba da nose kampanju.

Marinika Tepić, idealni parlamentarac koji otvara pitanja teške korupcije u javnosti, baš kao što i poslanici čine u interpelacijama i poslaničkim pitanjima, predvodiće listu za Narodnu skupštinu.

General Zdravko Ponoš kao kandidat za predsednika, treba da privuče glasove sa oboda grada gde se nastanio progani narod iz Knina, zatim vojnih i policijskih veterana, te patriotski opredeljenih građana…

Ponoš je taj koji treba da „uđe“ u i pridobije biračko telo SNS, bez čega nema pobede Đilasa, apstinetni jednostavno nisu ni dovoljni ni pouzdani.

Najzad bivši diplomata i filolog Vladata Janković, tu je da kao gradonačelnički nestranački kandidat glumi bajdenovsku kampanju. I da pruži doživljaj povratka tradicije, nekadašnjeg „duha“ Beograda.

Jasno je da se u ovako zamišljenom nastupu predsednički kandidat Miroslav Aleksić, bivši predsednik opštine Trstenik, ne uklapa, čak iako je on taj koji je Vuku Jeremiću ustupio svoju stranku da bude preimenovana u Narodnu. Nije samo jasno hoće li Jeremić odustati od Aleksića, ili će odustati od saveza sa Đilasom.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari