
Na blokade se sve više navikavamo i u danima bez protesta // Ostaje da se vidi ko nam je zaista najdraži // Ne postoje nebeski narodi koji su iznad zemaljskih viših sila // Duel sa Vojislavom Šešeljem // Na vezi sa rođacima iz Los Anđelesa // Sastanak sa predsednikom Političkog saveta SPO Vukom Draškovićem // Čestitam Draganu Šutanovcu
Petak, 10. Januar
Godina 2025. počela mi je drugačije iz privatnih razloga. Upravo smisao te reči „privatno“ nalaže mi da posebnost sačuvam ljubomorno za sebe i moj „mali krug velikih ljudi“, koji je tokom protekle godine prvo značajno smanjen, pa na najlepši način još značajnije uvećan. Egzibicionizam obuzima svaki tren naših života pa je potrebna ogromna veština da bi se čovek izborio da sačuva, od često ne baš dobronamernih pogleda, slike sopstvenog života.
Danas smo imali protestnu blokadu Mostarske petlje (na blokade se sve više navikavamo i u danima bez protesta, čekajući metro ili bar efekte besplatnog gradskog prevoza), a stigla je i „blokada“ NIS. Uvedene su dugo najavljivane sankcije rusko-srpskoj naftnoj industriji. Setih se Zaključka Saveta za nacionalnu bezbednost povodom situacije u Ukrajini od 25. februara 2022. godine.
Zaključak Saveta koji se (valjda) brine za bezbednost svih nas u Srbiji, a manje o sigurnosti nekih tamo daleko navodi: „Polazeći od toga da je njena osnovna dužnost da sve svoje snage posveti očuvanju mira i blagostanja svojih građana, Republika Srbija će se prilikom razmatranja potrebe da se eventualno donesu restriktivne mere ili sankcije protiv bilo koje države, uključujući Rusku Federaciju, rukovoditi isključivo zaštitom svojih vitalnih ekonomskih i političkih interesa“. Da li će ovo biti prelomna tačka kada sami sebe gledamo u ogledalo i prepoznajemo stvarni, a ne pogrešnim politikama proklamovani, državni i nacionalni interes?
Već danas najavio je predsednik razgovore… jer, kako reče, „zaštitićemo interese Srbije po svaku cenu, građani nemaju razloga da brinu, neće biti nikakvih nestašica, i neće biti bilo kakve ekonomske katastrofe.“ Ostaje da se vidi ko nam je zaista najdraži. Navijam za Srbiju, kao i velika većina građana ove zemlje, ali da vidimo za koga navijaju oni koji brinu o bezbednosti. Jer „služba je služba, a družba je družba“.
Subota, 11. januar
Posle Božića koji je sa 20 stepeni zaličio na Vaskrs (klimatske promene možda pomute do kraja svest koji praznik slavimo kada, kao da nam kalendarsko pitanje nije više nego dovoljno za tu smutnju) usledio je hladan, zimski vikend. Divno vreme za čitanje knjiga, gledanje filmova i igranje sa klincima. Naravno, ako ne pokleknete pred dobom društvenih mreža koje nameće besomučno gledanje nekih „izuzetno važnih“ a ne previše izazovnih sadržaja po aplikacijama koje postaju sve više naši najbolji drugari.
Nije lako ispričati se sa njima, kafa nije nešto preterano ukusna u takvom „društvu“, ne podrazumeva, čak, ni zajedničko sedenje ispred ekrana i, jednom rečju, čini potpunu individualizaciju svakoga od nas. Koja lako može da sklizne u besmisao. Zato i pored hladnoće, sa radošću odlazim da se vidim sa kumovima koji su stigli iz Švajcarske.
Gas neće stizati iz Azerbejdžana zbog „više sile“. Mnogi i dalje ne razumeju da ne postoje nebeski narodi koji su iznad zemaljskih viših sila. Ne pomaže mnogima u Srbiji ni to što su i Bugari kao članica EU saopštili da im neće stizati gas iz Azerbejdžana, ali da će stići gas iz Turske. Čujemo glasove da ove sankcije treba da nas usmere na napuštanje strateškog pravca Srbije ka EU, da ne treba da nas potpuno okrenu ka Zapadu i da treba da svoje interese čuvamo kroz savezništvo sa Rusijom.
Zemljom koja već godinama rastura svog prvog suseda zbog toga što nije hteo da poštuje volju Kremlja, nego se okrenuo Zapadu. Nema poštovanja teritorijalnog integriteta, prava na samoopredeljenje, prava na nezavisnost. Ali, mi smo draži i bliži Moskvi od Ukrajinaca, pa će nama ruski medved sačuvati sve što smo u prošlom veku izgubili, naravno samo ako se prethodno nešto drugo ne dogovore sa novim američkim predsednikom, pa nas bratski podsete na onaj Vašingtonski sporazum ili nam se na potpis, kao u Rambujeu, da neki novi papir. Jer „što je dozvoljeno Jupiteru, nije volu“.
Nedelja, 12. januar
Nedelju počinjem na pijaci. Mnogo logičnih stvari čuje se tamo. A onda me dočeka TV duel sa Vojislavom Šešeljem. Priznajem da je on uporno dosledan u nametanju narativa za koji sam siguran da je štetan za Srbiju. Ne odustaje on, a neću ni ja. Srbiji je mesto tu gde je, u Evropi. Zajedno sa svima oko nas. Nafta nam stiže preko Hrvatske, gas preko Bugarske, donacije iz EU. Naš vitalni nacionalni interes je da budemo razvijena evropska savremena država, a to možemo ako shvatimo da je Šumadija srce Srbije i da moramo da gradimo mostove a ne sukobe. Jer „bolje bliski sused nego daleki prijatelj“.
Ponedeljak, 13. januar
Ponovo doček Nove godine. Svaki put pomislim na uzaludnost naučnog rada u Srbiji. Da je Milanković poput Tesle i Pupina otišao za Ameriku, možda bismo prihvatili njegov kalendar i prestali da naciji namećemo stanje podvojene ličnosti – Zapad na Istoku, Istok na Zapadu. Ipak ne smeta imati što više povoda za slavlje i darivanje. Eto i još jedne prilike da tražimo paricu u krofnama. Bolje je svakako nego u kladionicama.
Pokrenuo sam formiranje resornih odbora SPO. Stižu ceo dan i utisci o TV duelu sa predsednikom SRS. Ne znam zašto ali sebi ponavljam slogane Deposa iz 1992. Jer „ima šanse, ima, ima“, „da živimo kao sav normalan svet“…
Utorak, 14. januar
Danima smo na vezi sa rođacima iz Los Anđelesa. Dobro su. Živi, zdravi, kuća cela…ali, katastrofalni požar je zagadio vazduh, nestali su čitavi delovi grada, mnogi su ostali bez uspomena. Setih se male crne torbe mog oca koju je spakovao kada je počelo bombardovanje 1999. U nju je stavio najbitnija dokumenta, porodične vrednosti i sećanja – stare porodične fotografije, neke tragove svog i našeg detinjstva. Nismo ga tada potpuno razumeli, ali… on je bio generacija 1939. i već je jednom doživeo bombardovanje Beograda. Ne želim ni da zamislim svoj život bez sećanja.
Imao sam prvi sastanak sa predsednikom Političkog saveta SPO Vukom Draškovićem. Sprema se za put u SAD na tradicionalni Molitveni doručak pa smo razmotrili političku situaciju u zemlji i čitavom našem turbulentnom svetu. Verujem da će po njegovom povratku biti još informacija koje bi nam svima na Balkanu bile od pomoći kako bismo svoje zemlje postavili u što bolji položaj. Voleo bih i da duh zajedničkih molitvi i razgovora postane zaštitni znak političara u našem svetu. Jer više od svih jeftinih parola, koje često skupo koštaju, vrede reči „Slava na visini Bogu, i na zemlji mir, među ljudima dobra volja.“
Sreda, 15. januar
Pauza usred nedelje. Majstorisali smo po kući, a popodne porodično išli u bioskop. Priča o kralju lavova dobila je novi deo. Za neke nove klince večite teme. Borba dobra i zla. Potraga za rajskom zemljom za sve. I jedan lav koji uspeva da prevaziđe sve teškoće koje sudbina postavi pred njega. Ponekad nam je svima potreban korak nazad, u detinjstvo. Povratak „na izvor, po vodu“.
Četvrtak, 16. januar
Zatvaram krug.
Danas je stigla vest o novom ambasadoru Srbije u SAD. Čestitam Draganu Šutanovcu. Čitam i komentare mnogih koji ga osuđuju „da se prodao“, „da podržava SNS“… Ne delim takve stavove. Čast je biti ambasador svoje države. Neprihvatljivo je da Srbija nema kvalitetne ambasadore u svim bitnim državama sveta. Mislim da se, na kraju krajeva, za ovo kadrovsko rešenje znalo već dovoljno dugo. Krajnje je vreme da preko Vašingtona stignemo u Brisel. Jer se „preko Moskve i Pekinga ne stiže u EU“. Doduše, deluje i da se iz opozicije (lakše nego iz koalicije) stiže do funkcija.
Blokade traju, na žalost prate ih i vesti o onima koji ne razmišljaju o posledicama. Studentkinja Pravnog fakulteta pokošena i vožena na krovu automobila!? Kuda ide ova zemlja? Ima li odgovornih i pristojnih ljudi? „Vredi se boriti“, valjda…
Autor je predsednik Srpskog pokreta obnove
Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.