Meksiko (2): Tradicija Maja u Ćiapasu 1Foto: Branko Vasiljević/Privatna arhiva

Centralni deo meksičke provincije Ćiapas je siromašna visoravan. Potomci Maja – Cocili, Celtali, Ćole i drugi, pod zajedničkim nazivom Ćamule – ovde žive teško.

Oslonjeni su na prirodno okruženje i zavisni od njega, o čemu svedoče sitne parcele pod kukuruzom na visini od preko dve hiljade metara, i proređene šume.

Nije bilo zlata ili rude da bi bogati kolonizatori sagradili palate, niti da bi uživali u blagodetima klime jer su, iako je visoravan u tropskom pojasu, na visini leta maglovita, a zime hladne. Stoga sela i centralni grad, San Kristobal de las Kazas, imaju skromne građevine, prizemne, pokrivene ćeramidom.

Da bi bar malo ulepšali život, stanovnici ih boje svetlim bojama. I crkve, koje su obavezne i za svako predgrađe, skromne su u svojoj raskoši.

San Kristobal de las Kazas, koga su osnovali Španci, menjao je ime kroz istoriju, da bi danas nosio imena jednog sveca i jednog sveštenika. San Kristobal – u pravoslavlju Sveti Hristifor – bio je visok skoro dva i po metra i pomagao je putnicima da prelaze reku, te je jednom na ramenima preko preneo i malog Isusa, a posle je činio velika dela (pogubili su ga rimski imperatori iz naših krajeva, Dacije ili Maksimin Daja).

U gradskoj katedrali, koja mu je posvećena, lokalni vajar je predstavio scenu prelaska. Las Kazas je sveštenik koji je učestvovao u osvajanju Meksika, a kasnije zaštitnik prava autohtonog stanovništva, pritisnutog surovom eksploatacijom.

Bio je biskup u gradu koji nosi njegovo ime, a na trgu ispred Katedrale ima spomenik na visokom stubu. Katedrala je spojila katoličku i majansku tradiciju gradnje, o nedaleko od nje je crkva Santo Domingo, obrazac meksičkog baroka, sa fasadom u rezbariji kamena i gipsa nalik na oltar.

Potomci Maja su sačuvali tradicionalna način života iz prehispanskog perioda. U selu San Huan Ćamula, nedaleko od grada, Cocili ne dozvoljavaju da se naruše njihovi običaji, te važe veoma stroga pravila za posetioce i zabranjeno je fotografisanje.

Crkva Svetog Jovana Krstitelja u centru sela ukrašena je cvetnim motivima. Unutar crkve je mistični polumrak. Nema oltara, niti klupa; pod je posut iglicama bora (bor je božansko drvo) na kojima kleče ili sede vernici, okruženi zapaljenim svećama i tiho izgovaraju molitve na maternjem jeziku.

Pored nih su flaše sa lokalnim pićem, koje se dobija fermentacijom šećera od trske i kukuruza, da im pomogne u molitvi; poneki koriste bezalkoholna pića. Bila je nedelja, dan kada su stanovnici svečano obučeni: muškarci u uskim belim vunenim ogrtačima, a žene u ručno tkanoj odeći živopisnih boja. Davali su koloritni izgled trgu isped crkve i pijaci na njemu.

Narod Maja ima lokalne načine, uključiv molitve i razne trave, da leči bolesti. I pored toga što sam vukao prehladu, nisam hteo da se koristim tim magičnim sredstvima. Tim pre, što je ispred Katedrale Svetog Hristifora bilo moguće popiti vruću sangriju. Uostalom, Sveti Hristifor je zaštitnik putnika, uključujući i turiste.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari