Sećam se kako je jednog jutra, pre desetak godina, Novi Sad osvanuo oblepljen parolama na kojima je pisalo: „Streljanje je OK“. U nedostatku strip-inspiracije autoru ovog malicioznog pamfleta nije bila dovoljna kontura streljačkog voda, nego i jasan lik Draže Mihailovića u koga su uperene puške. Tako se naš grad, ni kriv ni dužan, pretvorio u bilbord totalitarističke misli neostvarenog umetnika, sa jasnom porukom da streljanje nema alternativu.


Važno je istaći, ako ništa onda zbog generacija koje dolaze, da totalitarizam nije samo službena ideologija koja se sprovodi kroz teror i diktaturu nego i neprihvatanje drugačijeg mišljenja i stava, drugačije ideologije, drugačije boje kože ili vere. Totalitarizam je, međutim, i kada neoliberalni ideolozi, sa zadivljujućom snagom sledbenika zelene salate, neprestano etiketiraju svakoga ko vidi alternativu „politici koja nema alternativu“, ko drugačije vidi našu stvarnost i našu budućnost. Fašizam je samo „izdanak“ totalitarne ideje, uz pomoć koga se ista sprovodi u nekom društvenom sistemu ili državi.

Njegov nastanak se vezuje za velike ekonomske krize u dvadesetom veku i kao takav se pojavio u svega nekoliko država. Fašista, naprotiv, može biti svako ko usled čudnog hemijskog procesa u glavi pomisli da je neprikosnoven poput profesora Vegnera, Bekerovog junaka iz filma „Talas“. Pogrešno je tvrditi da pripadnici nekog naroda nose genom fašizma, nijedan narod ne može biti totalitaristički determinisan, ali u isto vreme svako može postati žrtva totalitarnih ideja. Bilo da dolazi sa leve ili desne strane, totalitarizam je socijalna bolest, koja se hrani zdravim ćelijama građanskog društva, gradeći pseudoidentitet građanske elite koja širi kancerogene ćelije sladunjavih ideja o vrlom novom svetu. Pitanje budućeg totalitarističkog društva je večita dilema između Orvelovog ili Hakslijevog proviđenja. Kada pomislimo da smo bezbedni i ušuškani ideologijom prividnog mira, iz rupe iskoči strašni glodar i poseje kugu po svetu.

S druge strane, antifašizam u Srbiji je poslednjih decenija postao tapija neoliberalne političke elite, sa neograničenim pravom uživanja. Stigmatizacija fašizmom je u rukama pojedinaca, koji se ovim pojmom gađaju više nego deca grudvama na prvom snegu. Za njih je svako fašista ko drugačije misli, ko suprotstavlja svoju ideju njihovoj „neprikosnovenoj“. Fašizam je teška reč u Srbiji, koja se danas lako izgovara i često dovodi u kontekst sa svime što ima nacionalnu primesu, što kroz nasilno pronalaženje paralela izaziva incidentno stanje. Tako se sve što je srpsko, od strane ideologa nacionalnog samoprezira, neretko tumači kao fašističko, a sve ono što je primitivno, prevaziđeno i zatucano kao srpsko. Znameniti beogradski kolumnista, na svaki mig novosadskih NVO, poteže teške reči kao Klint Istvud revolver u špageti vesternima. Za njega i njegove novosadske istomišljenike svako transparentno isticanje nacionalnog u isto vreme je i opasnost nadolazećeg fašizma; ipak, kada govori ispred spomenika „Porodica“, najtužnijem novosadskom kutku, koristi preciznije odrednice – najnovija je „fajgeljizacija“ – kako bi svoje „slovo o antifašizmu“, da ne bude zabune, uputio na unapred pripremljenu adresu.

Podrazumeva se da neofašistički pokreti, inspirisani Hortijevom ideologijom, koji deluju i u našoj zemlji, nisu predmet česte rasprave istih, a o sveprisutnijem velikoalbanskom fašizmu i javnom zagovaranju albanskog „lebensrauma“ da ne govorimo. Ulickani esesovac bi u Osvjenćimu, nekada davno, slušajući Vagnera na „Berlinerovom“ gramofonu uz stoletno vino mislio baš isto kao autor pomenutog pamfleta: „Gasna komora je OK“. Zagovornici Francuske revolucije su, rušeći poredak, došli na ideju da je giljotina takođe OK. Do sličnog zaključka su došli i sledbenici boljševičke krvave revolucije, za koje je bilo OK da sistematski likvidiraju milione Rusa. Sve je OK što služi konačnom cilju „velikih ideja“ još većih stratega. Cilj opravdava sredstvo i nema alternativu. Za one koji su uperili puške u građansku Srbiju 1945. godine, streljanje je bilo „OK“, presuda bez alternative kojom se lucidno oteo identitet žrtvama. Dakle, „Streljanje je OK!?“

Posao, izgleda, valja završiti, a nama ostaje da se pitamo: Da li će streljajući svaku zaostavštinu građanske Srbije, lakše završiti davno započeto delo?

Autor je jedan od osnivača Treće Srbije

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari