Snežana Paunovićfoto FoNet/Ministarstvo državne uprave i lokalne samouprave/Zorana Jevtić

Svojim priznanjem da bi, da je bila Slobodan Milošević, etnički očistila Kosovo 1998. godine, Snežana Paunović, srpska ministarka za državnu upravu i lokalnu samoupravu, visoko se plasirala na patriotskoj listi modernih, najvećih branilaca južne srpske pokrajine pred predstojeće izbore.

Još važnije – svojom naci-gadarijom, izrečenom na istaknutoj nacionalnoj televiziji, ucveljenom srpstvu i svekolikoj javnosti ministarka etnička čistačica, bez zazora i uvijanja, otkriva da je Sloba omanuo u izvršavanju najvažnijeg zadatka – etničkom čišćenju Albanaca na Kosovu. Da l’ će biti da je baš tako?

Nije li možda potpredsednica SPS-a – u javnosti odranije poznata i kao narodna poslanica koja na skupštinskoj blagajni uredno podiže putne troškove u hiljadama evra „ostvarene“ na relaciji Beograd – Peć, iako u rodnoj Peći ne živi duže od 25 godina – nije li, kažem, svojim nacionalsocijalističkim pristupom oklevetala i diskvalifikovala vođu svih Srba i njegove saborce u borbi za etnički čisto Kosovo? Pogledajmo tek neke od elementarnih činjenica, koje u Srbiji ne čuvaju SANU, udžbenici istorije i muzeji, već tradicionalna srpska zavera ćutanja.

Srpska policija i VJ, u sadejstvu sa desetinama dobrovoljačkih, paravojnih formacija, tokom dve godine sukoba i rata na KiM, 1998-1999, proterale su više od 863.000 Albanaca sa Kosova u Makedoniju, Crnu Goru i Albaniju – što je najveći egzodus te vrste u Evropi nakon Drugog svetskog rata. Prema proverenim i potvrđenim rezultatima relevantnih NVO, tokom rata na Kosovu ubijeno je ili nestalo 13.535 ljudi. Od tog broja 10.812 (80%) su Albanci, 2.197 (16%) su Srbi, a 526 žrtava su ljudi drugih nacionalnosti. Civilnih žrtava je 10.317 – 8.676 albanskih, 1.196 srpskih i 445 žrtava ostalih nacionalnosti.

Etnička čistačica iz niskih pobuda 1
foto (BETAPHOTO/MEDIJA CENTAR BEOGRAD)

Neposredno pred početak NATO bombardovanja Vojislav Šešelj, moćni potpredsednik Vlade crveno-crne koalicije SPS-a, SRS-a i JUL-a i potonji osuđeni ratni zločinac, izjavljuje da „ako dođe do bombardovanja od strane NATO, ako dođe do američke agresije, mi Srbi ćemo prilično stradati, ali Albanaca na Kosovu neće biti!“ Suština srpske državne i nacionalne strategije u samo jednoj rečenici – koju vođa Slobodan Milošević nikada nije izgovorio, jer nije ni morao! Ne samo komandanti i komandiri, policajci i vojnici, nego i svaki Srbin pod oružjem znao je šta treba da čini – kada dođe pravi trenutak. Početak NATO bombardovanja znak je za plansku i sistematsku eskalaciju pojedinačnih likvidacija, masovnih egzekucija i još masovnijeg etničkog čišćenja Albanaca sa Kosova. Sa idejom da „Šiptare treba obezglaviti“, pripadnici OPG-a – Operativno-poternih grupa – likvidiraju intelektualce i istaknute ličnosti među kosovskim Albancima. Među prvima, u noći između 24. i 25. marta, dok Prištinom odjekuju eksplozije NATO projektila, odvedeni su iz svoje kuće i streljani u Kosovu Polju advokat Bajram Keljmendi i njegovi sinovi Kastriot i Kuštrim.

U Đakovici su srpski likvidatori provalili u dom uglednog lekara, dr Izeta Hime i bez reči ga ubili pred suprugom. Isti izvršioci, po sličnom postupku, likvidirali su i Urima Redžu, poznatog đakovačkog advokata. Početkom maja u Lipljanu biće likvidiran i dr Fehmi Agani, univerzitetski profesor koga su poštovali i voleli mnogi na Kosovu. Lov na istaknute Albance potrajaće sve do polovine juna i ulaska KFOR-a na Kosovo.

Početkom NATO bombardovanja eskalirali su i masovni zločini nad albanskim civilima širom Kosova. Seljaci Male i Velike Kruše, sela u opštinama Prizren i Orahovac, spas od tenkova VJ i srpskih policajaca potražili su u obližnjim šumama. Dok su gledali kako im paravojnici pljačkaju i spaljuju kuće, opkolili su ih lokalni policajci i podvrgli uobičajenom tretmanu. Ženama i deci naredili su da idu ka Albaniji, a muškarce su detaljno pretresli, oduzeli im lična dokumenta, novac i sve što su imali vredno, a onda ih uterali u neku praznu štalu. Zaštektali su mitraljezi i automati… Da bi uništili dokaze o zločinu nad više od stotinu Albanaca, državljana Srbije, lokalni policajci i sabraća im iz PJP-a – Posebnih jedinica policije – preko ubijenih seljaka nabacali su seno, polili ih benzinom i zapalili…

U operaciji Reka, izvođenoj na području Đakovice 27. i 28. aprila 1999. godine, likvidirano je više od 350, mahom mladih, Albanaca, a oko 4.000 žena, dece i staraca proterano je u Albaniju. Na osnovu dokaza o ovom i brojnim drugim ratnim zločinima počinjenim na Kosovu i Metohiji u Haškom tribunalu suđeno je i presuđeno srpskim generalima Blagoju Ojdaniću, Nebojši Pavkoviću, Vladimiru Lazareviću, Sretenu Lukiću…

Za udruženi zločinački poduhvat, za etničko čišćenje na KiM, suđeno je i Slobodanu Miloševiću, predsedniku Srbije i SRJ, ali on nije dočekao presudu jer je u martu 2006. umro u pritvorskoj jedinici Tribunala.

Ovo su samo neke od neupitnih činjenica, dok se potpuna istorijska istina o tragediji dva naroda na Kosovu, albanskog i srpskog, neprekidno krije i falsifikuje, a od podlih i nečasnih, poput ministarke nacional-socijalistkinje, zloupotrebljava iz najnižih, vlastodržačkih i još gorih zločinačkih pobuda.

Dokle, bre!

Autor je novinar, jedan od osnivača lista Danas

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari