Goran Marković: Na korak smo od fašizma 1Foto Vesna Anđić

– Uzleti profašističkih i ultradesničarskih organizacija, rehabilitovanje zločinaca i promovisanje fašizma, koji je nadalje u srži kriminalnih akcija navijačkih grupa i ljudi u fantomkama, ne samo da dovode u pitanje ideološke okvire političkih partija, i levičarskih i desničarskih, nego daju podstreka za propitivanje društvene klime u kojoj su takve aktivnosti na tragu da postanu uobičajena i samorazumljiva pojava.

Ćutnju države, kako smatraju sagovornici/ce Danasa, delom objašnjava pretpostavka da se fašizam institucionalizuje, da smo postali desničarska država i da ekstremno nacionalističke grupe imaju zaštitu političkih partija.

Mi smo, nema sumnje, postali desničarska država koja je na korak od fašizma. Ponekad izgleda da se to dogodilo preko noći, ali je sada jasno da je teren za to pripreman decenijama, kaže reditelj Goran Marković, pitajući se da li je tome ikada postojala alternativa, to jest prava levica.

Titoizam je bio pre dvorski nego levičarski pokret, Milošević je, lažno se predstavljajući kao socijalista, na velika vrata uveo nacionalizam, da bi posao završila njegova žena koja je JUL organizovala kao tipično mafijašku organizaciju, navodi Marković i dodaje da je kratak period “demokratske” vladavine pretvoren u najobičniji grabež, a „zatim je na vlast najzad došla ona prava, rigidna desnica kostimiranih radikala“.

Proživeo sam vek a da nisam upoznao pravu levicu, ako izuzmemo marginalne grupe anarhista. Sloboda je u našim krajevima gostovala sasvim retko i uvek bila gušena od desničara zvali se oni Savez komunista ili Srpska radikalna (napredna) stranka. Tradicija radničke solidarnosti i levih ideja koja je početkom dvadesetog veka cvetala u Srbiji potpuno je nestala. Na sceni su fašisti i nikakav propis ili zakon neće im stati na put dok se na drugoj strani ne pojave slobodnomisleći ljudi koji se bore za socijalnu jednakost i ljudska prava, tvrdi Marković.

Književnik Filip David smatra da je osnovni problem u tome što razne pronacističke i ekstremno nacionalističke grupe imaju zaštitu u političkim partijama s većim uticajem.

Pogledajte samo šta se događa sa navijačkim grupama. Više nije tajna da su one podržavane od političkih partija. One im dozvoljavaju da se bave kriminalom, drogama, zabranjenom trgovinom da bi te navijačke grupe, zauzvrat, u određenim situacijama kao što su demonstracije i protesti, predstavljale udarnu pesnicu tih političkih partija. To je jedan od osnovnih problema, taj puzajući fašizam koji se uvlači preko grupa, kao marginalizovanih, a u stvari pod pokroviteljstvom političkih partija, kaže David.

Prema njegovim rečima, jedan vid toga, koji nije najekstremniji, ali je veoma aktuelan, jeste da niko ne može da utvrdi ko su momci sa fantomkama i bejzbol palicama koji su rušili u Savamali.

To me veoma podseća na vreme Miloševićeve vladavine kad su isti takvi upali na fakultet i tukli studente koji su tamo dežurali, uprkos autonomiji ove visokoškolske institucije. Jedna grupa profesora je tada obustavila predavanja dok se ne utvrdi ko su batinaši, ali to nikada nije istraženo. Sve to mi mnogo liči na ovo sada što se dešava usred Beograda. Da niko ne može da ustanovi ko su rušioci u Savamali. Zapravo se zna. Znaju ljudi na ulici, ali je pitanje zašto policija ništa ne preduzima ili to čini sa velikim zakašnjenjem. Upravo zato što te grupe i pojedinci kod njih imaju zaštitu ili su čak naručeni od komunalne ili neke druge policije. To je taj puzajući fašizam koji predstavlja opasnost po stabilnost čitave zemlje, konstatuje Filip David.

Staša Zajović iz Žena u crnom, jedne od najaktivnijih antifašističkih organizacija u Srbiji, uočava da se u našoj zemlji normalizuje fašizam na institucionalnom nivou, što će posle izbora, kako tvrdi, biti još izraženije.

Pod firmom tolerancije i poštovanja razlike fašističkim organizacijama se ustupaju javni prostori, dozvoljavaju marševi, tribine, štampanje knjiga. Jedna od njih je Nacionalni stroj, koji se preregistrovao, i sad se ne zna da li je u fazi registracije, kaže Zajović, koja veliki problem vidi i u tome što se na istu stranu stavljaju antifašisti, fašisti i ekstremisti, s tim što smo „mi opasni ekstremisti, a oni su poželjni ekstremisti“ i što je nas uvek „šaka jada“ ispred suda.

 Veljak: Antifašizam bez stranačke infrastrukture

Lino Veljak, profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu, kaže da je u smislu političke organizacije u Hrvatskoj, naročito posle novih uzleta fašizma, artikulisan antifašizam, ali da on nema svoju stranačku infrastrukturu. “Dominantna stranka ljevice čak koketira sa ustaštvom, nije u tom pogledu jasna i jednoznačna, osim čisto deklarativno. Gotovo kao Demokratska stranka u Srbiji, u njihovim boljim vremenima kada je karakteristika antifašizma tada vladajuće stranke u Srbiji bila izjava Borisa Tadića o stričevima i ujacima koji su ginuli na obe strane… Nema bitnih razlika, s tim što se u Hrvatskoj još radi o nepovezanim i stranački neartikuliranim inicijativama, a u Srbiji se radi o komediji. Ne zna se koja je komičnija od tih ljevičarskih partija, dal Vulinova ili Borkova, koje Vućić i logistički i finansijski podržava, kaže Veljak.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari