Dobrica Ćosić se, na stranicama svoga dnevnika, pita: zašto se revolucijom tako malo promenilo, nije li ona izdana, i to najpre od onih koji su je izvršili?

Sukob sa Staljinom 1948. godine, kada Dobrica Ćosić prelazi na rad u Centralni komitet Komunističke partije Srbije, kao član Agitpropa zadužen za kulturu i umetnost – odlaže odgovore na ova pitanja. Nema sumnje u ciljeve komunističke ideologije: Staljin je odstupio od Lenjina i izdao ideale komunizma i ne samo rusku revoluciju, već Revoluciju, babicu Pravde i Jednakosti, koja ukida razliku između države i društva, čoveka i naroda, grada i sela.

Profesionalnim partijskim radom Dobrica Ćosić je prestao da se bavi 1951. godine. Tada je izašao njegov prvi roman Daleko je sunce. Uznemiren razlikama između revolucionarnih ideala i postrevolucionarne stvarnosti, Dobrica Ćosić se ne povlači u književnost već u njoj otkriva novo poprište na kome, fasciniran moći koju je u sebi otkrio – da izmišlja ljude i događaje, može da zadovolji svoj revolucionarni poriv: „da popravlja svet, da usmerava tokove istorije i da promeni ljudsku sudbinu, sopstvenu i sudbinu svoga naroda“.To je drugo važno polazište za istraživača.

Godine posle prvog romana, koji je doživeo ogroman uspeh, autoru su široko otvorile vrata u književnost i donele mu veliku popularnost izvan književnih krugova, istovremeno su i godine nepojamnog angažovanja Dobrice Ćosića, koje dobro izražava naslov njegove knjige Akcija. Angažovanje pisca Ćosić ne smatra „dužnošću, nego srećom, šansom, slobodom“. Reč je o sledbeništvu idealima koje pisac ne mora da „iscrpe i ograniči samo na književna dela kao takva u radnoj sobi, za stolom“. I, zaista, Dobrica Ćosić nije ostao za radnim stolom već se našao na „radnom zadatku“. Važna spona između političke i intelektualne elite u Srbiji, on je među pokretačima nedeljnika NIN, časopisa Delo, revije Bagdala u Kruševcu… Jedan je od idejnih osnivača Muzeja moderne umetnosti, Ateljea 212, Slobodišta u Kruševcu… Posetio je Goli otok. „Rodila mi se ideja tada, 30. oktobra 1952, da napišem roman o kominformovcima… Odmah, sutradan, razgovarao sam sa Krcunom (Slobodan Penezić – L. P.) i molio ga da mi pomogne da upoznam istaknute informbirovce. Obećao mi je materijal o njima, mogućnost da vidim 'Mermer' (Goli otok – L. P.) i razgovaram s najznačajnijim staljinistima“.

Našao se u Budimpešti 1956, u vreme ustanka protiv Sovjetskog Saveza. Dobrica Ćosić je u Budimpešti boravio od 23. do 31. oktobra 1956. godine. Odmah po povratku u zemlju, na sugestiju vodećih političkih ljudi Jugoslavije, objavio je dnevnik Sedam dana u Budimpešti. Međutim, najzanimljivije pojedinosti o Ćosićevom boravku u Budimpešti postale su poznate tek 2000. godine, kada je objavljena njegova knjiga Piščevi zapisi (1951-1968). U takve pojedinosti spadaju: dolazak sovjetskog oficira na tenku u hotel u kome je Ćosić bio smešten s namerom da ga prebaci u Štab sovjetske divizije, što je Ćosić odbio; specijalni avion koji je u Budimpeštu, po Ćosića, poslao Aleksandar Ranković kao potpredsednik jugoslovenske vlade; pažnja koju je na Dobricu Ćosića obratio Jurij Andropov, tadašnji sovjetski ambasador u Mađarskoj, potonji šef KGB i generalni sekretar CK KPSS.

Nastavlja se

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari