Korjenita promjena svijeta

Darko Suvin: Memoari jednog skojevca (6)

Dr Darko Suvin, profesor emeritus Univerziteta Mekgil (Kanada), rođen u Zagrebu, predavao je i na univerzitetima Zagreb i Masačusets i gostovao na brojnim drugima. Objavio 18 knjiga i preko 500 članaka o komparativnoj književnosti i dramaturgiji, teoriji kulture, utopizmu i naučnoj fantastici, te o političkoj epistemologiji; objavio je tri knjige poezije. Član je Kanadske akademije (RSC). Aktuelne knjige: „Gdje smo? Kuda idemo?“, Zagreb 2006, „Naučna fantastika, spoznaja, sloboda“, Novi Sad 2009. Odlomke iz njegovih „Memoara jednog skojevca“ koje objavljujemo ustupio je zagrebački časopis „Gordogan“.

U Zagrebu su nas 25. rujna dočekali tata, mamina prijateljica Beba Lenski, kćer „starog Reina“ koji se ubio 1941, i njen sin, moj predratni prijatelj Branko, s kojim sam 1942-43. revno izmjenjivao dopisnice sa Korčule, a sad sam nastavio igrati pingpong jer se uselismo u prizemni „šoferski“ stan njihove vile na Gvozdu 23; igrao sam slabo, a Branko je bio dvije godine stariji i mnogo viši. U stanu na drugom katu vile bili su gospođa Rein, Beba i Branko (mnogo kasnije ću tamo posjetiti Belu i Frica Krležu). Na prvom katu, iznad nas, stan koji su ustaše bili rekvirirali i dali madžarskom „veleposlaniku“ dobio je ministar zdravlja FR Hrvatske, lijevi haesesovac Koharević, čija me je zgodna, nažalost 2-3 godine starija kćerka (između dečka s 15 i djevojke sa 17-18 godina puca neprohodna provalija) žustro poučavala o sedam neprijateljskih ofenziva posudivši mi knjigu o povijesti NOB.

Na poleđini moje svjedodžbe V. razreda iz Barija stoji pečat „Upisan u VIb razred Drž. IV muške r. gimnazije… dne 15. listopada 1945.“; đačku iskaznicu „Federalne države Hrvatske“ u „Demokratskoj Federativnoj Jugoslaviji“ potpisao mi je direktor Petar Ljubić, a stupanje u U.S.A.O.H., I Rajon Zagreb, nosi datum 25. XI. Morao sam polagati neki diferencijalni ispit da se priznaju moje svjedodžbe 4. i 5. razreda, o čemu imam poziv na dopisnici IV muške realne gimnazije od 27.XI, ali nije mogla biti velika stvar, svakako je brzo riješena. S malim zakašnjenjem, stupih dakle u 6b razred, na mom starom mjestu u Ulici Kršnjavoga uz sada Rooseveltov trg, kuda sam svaki dan pješačio preko Tuškanca, Dežmanove i Frankopanske, eventualno se švercajući u pozadini tramvaja jednu stanicu od Ilice do Obrtne škole. Tu su me krajem 1945. kao sina oficira JA zapitali bih li stupio u još uvijek (i sve do Informbiroa) konspirativni Savez komunističke omladine Jugoslavije, ja sam prihvatio, i službeno postao član 22. II 1946. Odrednice mog života 1946-48. bile su škola, moja čitanja, te rad u SKOJ-u i Narodnoj Omladini, uključivši radne akcije svakog ljeta.

Pri opisu tih srednjoškolskih godina osjećam se donekle kao Cuvier koji je rekonstruirao mastodonta iz pet preostalih kostiju, samo što su moje kosti mnogo suše i dosadnije jer su popisi i zapisi sa sastanaka, bog da prosti. No mastodont je ovaj možda prethistorijski ali svakako nepoznat.

****

Ne mogu zaobići konfesionalni književni žanr „Kako sam postao X“, podvrsta „komunist“. Ovdje izdvajam dva događaja, živa u mom pamćenju.

Prvo je u mene udario grom. Zbilo se to, jedan od najdubljih dojmova moje egzistencije, na narodnom zboru održanom kraj sela Žrnova, prvoga iza Korčule, u koji smo bili evakuirani jer se očekivalo njemačko bombardiranje grada. Miting je bio odlično organiziran, kao i recimo podjela hrane onih tjedana nama izbjeglicama (nikad nisam jeo nešto tako slasnoga kao bravetinu sa blitvom, možda i zbog gladi). No u pamet mi se usjekao kraj kad je cijelo okupljeno mnoštvo, seljaci, partizani i izbjegli građani, zapjevalo himnu „Hej Slaveni“. Najbliža formulacija koju mogu za to naći je stih Majakovskoga „pričestiti se osjećajem klase“, to je bio sakralni ili oceanski osjećaj pripadnosti nečemu važnom i uzvišenome. Možete mi reći da je tekst ponešto melodramski, ali kad smo ga svi zajedno zapjevali desio se neki električni kratki spoj koji se ne zaboravlja dok je života. Sve moje priče o plebejskom horizontu u dramaturgiji i drugdje, a tako, e o začudnosti kao drugačijem viđenju i osjećaju svijeta, potječu odanle.

Drugo mi je tata krajem 1945. dao svoj primjerak Komunističkog manifesta, što ga je preveo Milorad Popović 1921. a štampao 1944. agitprop oblasnog komiteta K.P.H. za Dalmaciju, te ga je tata dobio preko Komande Kninskog Područja (tako piše na omotu, ja primjerak i danas imam). Čitajući ga s odobravanjem i divljenjem, nakon trećine pa i više stoljeća napisao sam dva eseja o tom spisu, a osim toga preveo Brechtovu heksametarsku verziju prvog dijela na engleski, naišao sam na rečenicu gdje je Marx, nakon nabrajanja stringentnih razloga za oslobođenje proletera, zaključio: „Proletarijat, taj najniži sloj današnjeg društva, ne može da se podigne, ne može da se ispravi a da se u isto vrijeme svi viši slojevi, slojevi iz kojih se sastoji zvanično društvo, u zrak ne raspršte“. Tu sam zastao i u sebi viknuo „heureka“, nađoh ga. Ako je pjesma narodnog zbora bila grom, ovo je sijevnulo kao munja. Osvijetlilo je pejsaž u kome ljevičarski osjećaj za pravdu i dostojanstvo odmah i svima nužno uvire u korjenitu promjenu svijeta.

Nastavlja se