Učiti, učiti, i opet učiti

Darko Suvin: Memoari jednog skojevca (9)

Dr Darko Suvin, profesor emeritus Univerziteta Mekgil (Kanada), rođen u Zagrebu, predavao je i na univerzitetima Zagreb i Masačusets i gostovao na brojnim drugima. Objavio 18 knjiga i preko 500 članaka o komparativnoj književnosti i dramaturgiji, teoriji kulture, utopizmu i naučnoj fantastici, te o političkoj epistemologiji; objavio je tri knjige poezije. Član je Kanadske akademije (RSC). Aktuelne knjige: „Gdje smo? Kuda idemo?“, Zagreb 2006, „Naučna fantastika, spoznaja, sloboda“, Novi Sad 2009. Odlomke iz njegovih „Memoara jednog skojevca“ koje objavljujemo ustupio je zagrebački časopis „Gordogan“.

Članovi SKOJ-a oštro su se kritizirali međusobno, neprekinuto potaknuti odozgo, zbog dokazivih „grešaka“, kao što je slabi prosjek ocjene ili aljkav odnos prema preuzetim dužnostima, njihovo „neizvršavanje“, a nerijetko i nedokazivih. Ja sam odmah po primitku u SKOJ postavljen za razrednog a onda i za gimnazijskog statističara i člana Sekretarijata, ne znam je li zbog dobrog i brzog računanja ili općenito odlikaštva. Odlazio sam svake subote u I rejonski odbor narodne omladine, na Trgu republike na 1. katu stuba s prolaza na Dolac, koji je bio u istim prostorijama sa Komitetom SKOJ-a, i kadrovski sastavljen od članova tog Komiteta uz mlađe suradnike poput mene. Tamo su održavani seminari da bi nas uputili u nužne rubrike podataka, koje su u šapirografiranoj okružnici Sekretarijata R.O.N.O.H. upućenoj svim gimnazijskim sekretarijatima 15. VI 1946. imale 15 točaka, na primjer: „Koliko je ispravljeno slabih ocjena; Koliko je održano skupnih učenja /kružoci/, iz kojih predmeta; Koliko se je omladinaca/ki/ javilo za radne akcije; Koliko je održano a/ sastanaka – kakovih, u koju svrhu i koliki je bio broj prisutne omladine na svakom sastanku /plenuma, sekretarijata, razreda, i.t.d./, b/ priredaba – kakovih /usmenih novina, zajedničkih posjeta u kino, kazalište, muzej, izložba, itd./, navesti koliko je bilo omladine u svakoj akciji; Koliko je izdano zidnih novina a/ koja je glavna tema i koliko članaka ili slika imade, b/ koliki broj omladine šalje članke; Koliko je održano fiskulturnih treninga, utakmica i turnira a/ kakovih, b/ koliko je omladine u svakoj akciji sudjelovalo; Koliko je plaćeno članarine u ovom tjednu“.

Prvo je žarište rada bilo je, po Lenjinovoj paroli na Kongresu Komsomola, „učiti, učiti, i opet učiti“, jer je on komunizam identificirao kao kritičko prisvajanje svega onog najboljeg u nauci i kulturi što nam je došlo iz prošlosti, a ja sam time bio oduševljen, evo političkog programa kakvog se inače spontano i zdušno držim, a usto i dokaza za vlast razuma u politici! Sudjelovao sam u vođenju kružoka, tako sam nekim pionirima (dakle do 14. godine, valjda u 4. razredu naše škole) koji su bili slabi u povijesti predavao po Klaiću o Tomislavovih 30 velikih i 100 malih lađa i slično. Vodio sam i razrednu evidenciju gdje je 1945-46. obaveza N.S.O.-a razreda bila da se dosegne srednja ocjena od 3,49 (dakle „dobro“ na pola puta za „vrlo dobro“), što je na kraju jadno podbačeno sa 2,98. Dva učenika od 47 nisu ocijenjena zbog bolesti, imao sam najbolju srednju ocjenu koja je bila 4,83, jedini odličan u razredu, uz 13 vrlo dobrih. (Karakteristično, jedini moji „vrlo dobri“ od 12 predmeta bili su Crtanje i Tjelesno vježbanje, u kojima sam možda zaslužio i manje.) U jednoj svojoj pismeno skiciranoj diskusiji za izborni sastanak Sekretarijata N.O. škole, nalazim ovo obrazloženje: „…cilj svega našeg rada ŠjeĆ povećati znanje učenika kako bi oni mogli stvoriti nove kadrove koji će podignuti našu domovinu“, i pledirao sam za stvaranje kružoka iz prirodnih nauka „pri kojem smo nažalost ometeni nestašicom potrebne aparature“.

Drugo su bile agitaciono-propagandne akcije preko zidnih novina, usmenih novina, sastanaka, posjeta priredbama (kao kazalištu, za što su dobivane jeftinije karte, posjete koje su bile popularne i među radničkom omladinom). Teme su bile ili općenite ili povezane s kampanjama, osobito za odlazak na ljetne radne akcije protiv kojeg je bilo mnogo otpora u purgerskom Zagrebu (viša rukovodstva N.O. smatrala su da konci vode u crkvu Sv. Blaža blizu nas). U takvu antipropagandu spadao je efikasni dvostih, na melodiju boogie-woogieja, „Bolje plesat bugi-vugi/ Nego krampat tam na Prugi“, kao prilično duhoviti izuzetak u masi malograđanske gluposti. Valja se sjetiti da tada osim radija i štampe, te pokojeg filmskog dokumentarca, nije bilo nikakvih masovnih medija osim izravno međuličnih, počev od govora na velikim masovnim mitinzima. U školi se prigodom važnijih prilika takođe održavao pokoji miting na dvorištu, na kojem je govorio neki član R.O.N.O.H.a, a u izvanrednom slučaju i član Gradskog komiteta „zadužen“ za Prvi rejon, Braco Drutter. A Zidne sam novine u razredu uređivao ja, tražeći dopise među članovima razreda; teoretski su trebale izlaziti jednom mjesečno dakle 3-4 puta na semestar, a sadržavale su članke i pripovjetke, eventualno slike ako smo ih imali (uglavnom izrezane iz novina ili nacrtane, ja sam prvi fotoaparat dobio od tate tek kao privilegirani student). U jednim mojim razrednim novinama izašla je nekakva tugaljiva pričica o sirotoj porodici s prostitutkom zlatnog srca nakon nesreće u rudniku (recimo, vrlo slaba ili šund imitacija Dickensa), a u slijedećem broju ja sam napisao oštru kritiku banalnog stila takve deplasirane građanske sentimentalnosti.

Treće je žarište bila fiskultura (na početku po sovjetski sa „z“), izgleda ponajviše za potrebe pripravnosti u obrambene svrhe, što je srednjoškolskoj omladini, koja se treningom po pravilu slabo bavila, sigurno zdravstveno vrlo dobro došlo. Ubrzo nakon rata proglašeno je u cijeloj zemlji takmičenje ZREN („Za Republiku naprijed!“) u fiskulturi, što se u pomanjkanju vježbališta svodilo na natjecanja moguća u prirodi, tako trčanje na početku Tuškanca, tj. kraj ulaza mog Gvozda na glavnu cestu, na šetalištu oko žbunja koje je dobro došlo za zabušante poput mene kad se moralo optrčati više krugova za normu, te bismo se pojavili iza žbuna tek za zadnji krug.

Nastavlja se