Zloupotrebe zbog ličnog interesa

Darko Suvin: Memoari jednog skojevca (14)

Dr Darko Suvin, profesor emeritus Univerziteta Mekgil (Kanada), rođen u Zagrebu, predavao je i na univerzitetima Zagreb i Masačusets i gostovao na brojnim drugima. Objavio 18 knjiga i preko 500 članaka o komparativnoj književnosti i dramaturgiji, teoriji kulture, utopizmu i naučnoj fantastici, te o političkoj epistemologiji; objavio je tri knjige poezije. Član je Kanadske akademije (RSC). Aktuelne knjige: „Gdje smo? Kuda idemo?“, Zagreb 2006, „Naučna fantastika, spoznaja, sloboda“, Novi Sad 2009. Odlomke iz njegovih „Memoara jednog skojevca“ koje objavljujemo ustupio je zagrebački časopis „Gordogan“.

Ono je sasvim točno primijetilo da učenje, osobito na gimnazijama, zaostaje: iz prakse znam da su neki omladinski rukovodioci shvatili na primjer kružoke kao način provlačenja kroz razred bez rada. Vijeće je naglasilo potrebu neposredne suradnje s profesorima, čak je obavezalo školske sekretarijate da usaglase planove rada s direktorima škola i zabranilo kritiku profesora na sastancima NSO – ona se mogla vršiti samo preko intervencije predsjednika školskog aktiva kod direktora ili preko Gradskog odbora N.O; sumnjam da je taj naglasak na disciplini izazvao veliko oduševljenje „na terenu“. No svi smo se slagali s naglaskom na savladavanju gradiva pomoću grupnog učenja za slabije đake kao i na rad naučnih, umjetničkih i literarnih družina, zabranom da slabi učenici budu u rukovodstvima N.O, te s brigom za materijalno stanje učenika, a posebno za učenike u privredi (bivše šegrte), preko menzi, internata i sl. Konstatirano je i da takmičenja za ocjenu često ničemu ne služe, ili čak dovode do pritisaka za umjetno napuhavanje ocjena po školama, a za dobrovoljni rad maksimiran je broj sati na tjedan. Drugim riječima, sistem je počeo pokazivati zloupotrebe zbog revnosti ili zbog ličnog interesa.

Studenoga 1946. „povučen“ sam iz gimnazije za instruktora za statistiku 1. Rajona NOH, u vrijeme kada je novi Statut N.O. zahtijevao da svaki Sekretarijat škole i slično mora imati statističara koji šalje izvještaje prema mjesečnom planu rada, a po sveukupnom rezultatu se dodjeljivala prelazna zastavica. Većinom novopridošle statističare škola, koji su morali „pročistiti pojmove“ o tome kako raditi prvo sebi a onda razrednim statističarima, morao sam koordinirati i „gurati“ u rejonu koji je imao 11 škola, od tri niže stručne do Titove i Glumačke (u čijem su sekretarijatu tada bili kao Ante Viculin i Sven Lasta, imena koja ću i kasnije sretati). Prvo je uveden intenzivni tečaj od jednog tjedna (30 sati) za sve, a onda sam se s njima sastajao dvaput mjesečno, slanje izvještaja i planova od rejona prema Gradskom Odboru bilo je tako reći neprekinuto, jer su i oni morali slati sinteze dalje, sve do Beograda. Telefona je bilo malo, dogovarali smo se preko tekice obavijesti na stolu R.O. i mnogo klipsali po centru grada. Podaci su uvijek bili nekako krnji, „ima drugova koji shvaćaju statistički rad površno i neozbiljno“ (iz jednog mog izlaganja), ali su dozvoljavali opći pregled kretanja koliko to statistika već može.

Favorizirala su se takmičenja u uspjehu, tako Titove gimnazije s Partizanskom gimnazijom na Hvaru a našeg Rejona s 5. Rejonom Trešnjevka i 1. Rejonom u Beogradu, te česte pohvale najboljih aktiva N.O. (to se nije odnosilo na SKOJ). Opet slučajno, valjda što sam ih prepisivao na pisaćoj mašini s karbonskim kopijama, sačuvala su se četiri prijedloga za pohvalu iz veljače 1947, za prošli mjesec rada N.O. Glumačke škole, Titove gimnazije, Socijalnog odbora grada, i tvornice obuće „Franjo Gorjup“ (Astra). Zanimljivi su prijedlozi za posljednja dva, uglavnom ženska, aktiva kao uvid u kriterije izvan srednje škole. Socijalni odbor – učiteljice i pomoćno osoblje – brinuo se za obdaništa i dječje domove Zagreba u teškim uvjetima: raštrkanost i radno vrijeme od 12 sati. Uz uspjeh đaka na polugodištu, aktiv je formirao 8 čitalačkih grupa sa 100 polaznika koje su kupile 20 knjiga za proučavanje NOP, dva analfabetska tečaja, organizirao i dekorirao izložbu dječjih radova u Salonu Ulrich, itd. A u prijedlogu za 47 omladinki tvornice obuće prvenstveno je bilo izvršavanje mjesečnih radnih obaveza (plan proizvodnje premašen za 13% a prosjek kvaliteta za 10%, navedene su poimence četiri najbolje radnice), usto dobrovoljni rad na uređenju tvornice i istovaru ugljena, te kružoci koji proučavaju Statut NOJ, Ustav NRH i brošurice kao Komitet organizator omladine – svakako mnogo manje bogata lepeza nego u elitnim srednjim školama.

Ipak, uza sve aljkavosti, pretjeranosti pa mjestimice i lične zloupotrebe, držim da je cijeli sistem Narodne Omladine bio ne samo (nesumnjivo) revni pomagač vlasti nego i široki odgoj u točnost i odgovornost nužne za moderni proizvodni, ako hoćete kreativni, život. Na primjer, za izbornu konferenciju škole listopada 1947, zaduženja su ovako podijeljena: ja za sedme razrede (da izvrše sve pripreme i da prisustvuju), drugi član SKOJa za salu i uređenje, treći za dekoraciju, četvrti za mikrofon, još trojica za zapisničare i dvojica za ovjerovitelje zapisnika; predsjednik N.O. podnosi referat, diskutirati imaju po jedan skojevac o članarini, fiskulturi, socijalnoj skrbi, kulturno-prosvjetnom radu i pionirima – sve poimence. Nakon toga biranje, muzika (valjda za vrijeme prebrojavanja glasova), „predsjednik se zahvali“. A negdje oko 1958, kad sam se natjecao za asistenturu pri Katedri za komparatistiku novopostavljenog profesora Hergešića, ovaj me je u svom stanu na početku ulice Braće Kavurića, tik do Kemije – na zidu je visio veliki obojeni nacrt plemenitaške loze iz Novog Vinodola – zapitao: „A znate li predavati?“, našto sam odgovorio da sam se izvježbao referatima i diskusijama u Narodnoj Omladini, a on je to s uvažavanjem i priznanjem (glumljenim) primio. Za cijelu moju generaciju aktivista – „organiziranih“ nakon 1945, te koja je ubrzo počela ulaziti u rukovodstva na rejonskom nivou gdje je glavna mjesta zauzimala generacija aktivirana prije 1945 – sav je taj rad dakle bio škola modernizacije i socijalizacije, u amalgamu partijskih „direktiva“ odozgo i partizanske inicijative odozdo, kakve u nas, rekao bih, ni prije niti poslije nije bilo.

Nastavlja se