OOO OVO, OOO ONO

Ivan Džidić Kako stvari evo već i odavno a i trenutačno stoje, stvari nikako ne stoje. Odakle se krene da se krene. A daleko se stići baš i ne može. Jer eto stvari stoje kako stoje. Moglo bi se nekako dogurati do lokalnih i regionalnih. Onih u maju. Ali po svakoj prilici ne ginu i novi, paralelni ili sami ili nešto odmah malo poslije takozvani parlamentarni, svedržavni, krunsko republički uz odgovarajući angažman duhovnika izbori. Nove ili nove stare elite. Kojom treba popuniti sve što se u vladi i Skupštini popuniti može. A i šire. Uz glasove miliona, kakvi su da su. Pa kud puklo da puklo. Jer bez elite se prosto ne može. Ne biva ništa niti ide. Osim, imalo ili nemalo smisla, malehnog jednog, hoće reći kratkog uputstva. Možda i napomene.
Koristim se neoriginalnim, više puta ponovljenim, ali i provjerenim avangardističkim receptom. Zloupotrebljavam jedan prastari tekst, bez intervencija, ko voli nek’ izvoli, sukladno paroli – čitam, prepisujem, potpisujem, što je bolje od lošeg prepričavanja. O eliti dakle.
Uzmite stupove elitnog, otmjenog, aristokratskog društva, u zlatu baroknih dvorana, obasjane blistavilom kristalnih svijećnjaka, u gala-odorama, u gardijskom glaseu, u laku i grimizu, maskirane i osvijetljene bengalskom vatrom tradicije, grbova i naslova (kao glumci na pozornici), pak pogasite svjetiljke, skinite im krinke, operite im alkoholom lažnu boju kose i namješteni patos tih istorijskih fizionomija, svucite ih do gola, izbijte im kriva zubala, pak će se pokazati, da to nisu nikakvi plemići, ni božji pomazanici, ni junaci, nego stjenice, mizerije, obični svakodnevni ljudi, neinteligentnog, niskog naboranog čela, seljačkih grubih ručetina i kostobolnih kostura. Strgnite sa tih kostura laž i komediju i karnevalsko šarenilo i postavite ih u tmurnom osvjetljenju posljednjeg Dana Gnjeva pred zeleno sukno objektivnog istorijskog suda, ti će se patriciji izgubiti u masama robova, koje su klali i tiranizirali, i neće niko živ prepoznati gospodara od sluge. Upalih očiju, izgladnjeli, oni će nastojati da se stidljivo prokrijumčare u ništavilo, da ne bi sveprodorni pogled istorijskog suca otkrio da su ti velikani istorije podjednako suvišni kao i bezbrojna rulja regruta i robova bez imena i čina, koje su ovi kanibali gonili kroz istoriju kao životinje, hraneći se topovskim mesom ove istorijske kaše, stvorene po Gospodinu nad Vojskama, da gine perpetualno bezglavo za patricijske interese. Kada pred ljudima ne udaraju fanfare i ne stupaju mimohodi konjaništva i ne javljaju novine njihova zvučna imena dvostruko masno štampanim slovima, onda ovi goli junaci dana, pod kožom krvavi kao parije, izgledaju jednako i samilosti dostojno, a spolovilo im komično klima oko koljena kao svakom regrutu pred komisijom.