U svetu profesionalnog tenisa postoje i veliki i važni turniri. Ipak, četiri najveća, Melburn, Pariz, London i Njujork, takozvani gren slemovi, svojevrsne su svetkovine tog predivnog sporta, budući da uz ostalo imaju osobenosti koje je potpuno nemoguće plagirati.

Melburn je panađur. Budući da Australija, ta zemlja – kontinent, izuzetno poštuje, ali i sa istinskom ljubavlju neguje stamenost činjenice da su tamo ‚‚daun ander‚‚ – sem večnih Aboridžana – svi jednom odnekud došli da zauvek ostanu. Turnir u tom gradu je prilika da se gostovanje teniskih nomada, sa ponosom i ushićenjem, proslavi među bivšim sunarodnicima. Zato je atmosfera na tribinama najmanje po strogim teniskim pravilima, a najviše iskreni, nekada i neobuzdani, narodni praznik.

Pariz je, nekako, najdomaćinskiji turnir. Gledalište, uvek popunjeno do poslednje stolice, kao svoju neodložnu patriotsku dužnost u te dve takmičarske sedmice nalaže frenetično navijanje za domaće tenisere. Često van, makar za tenis, očekivane fernese. Atmosfera je stoga više, recimo fudbalska. Beli šeširi sa raznobojnim trakama iznad oboda na glavama posetilaca diskretni su podsetnik gostima da se nalaze u svetskoj prestonici mode i šika. Ili je Grad svetlosti to nekada bio…

Napisah već, svaki od tih turnira ima svoju draž. Svoju osobenost. Ali, samo je jedan Vimbldon. Tradicija uspostavljena u istoimenom londonskom predgrađu, odista davne 1877. godine, traje do danas. Uostalom, tenis je – zahvaljujući isključivo tvrdoglavom britanskom negovanju starostavnosti, koja, uz ostalo, insistira da bela oprema bude uistinu bela – samo još na ovom turniru – beli sport. Baš kao i šampanjac sa jagodama i šlagom, a sve uklopljeno u specifičnu ljubičastu i zelenu boju. Vizuelne simbole dvorskog glamura i nadaleko čuvene engleske trave.

Njujorška stanica na toj maršruti najvećih teniskih smotri je izuzetna po svojoj grandioznosti. Svaki detalj ukazuje da se nalazite u istinskom megalopolisu. Prestonici, po mnogima, ove naše kugle. Ako se za trenutak bar zaboravi ta okolnost, blizina aerodroma i valjda, u svakom drugom minutu, poletanje ili sletanje nebeskih grdosija, na isti će i igrače i gledaoce, na to, stravičnom bukom, podsetiti.

Naravski, televizija dodatno čini da ova četiri dragulja u teniskoj kruni budu globalna atrakcija. I u tom poslu, uz poštovanje vrlo strogih profesionalnih standarda, postoje posebnosti, prepoznatljivosti zapravo. U Njujorku, uverićemo se u to u sledećih deset dana, reditelji prenosa veoma insistiraju na zbivanjima u gledalištu. Od prepoznavanja poznatih posetilaca, a ima ih odista mnogo, preko onoga što se dešava na terenu, ali i onome što se vidi na velikim video-bimovima. Ta simbioza je pokušaj stvaranja iluzije televizijskom gledaocu, ma gde on uistinu bio, da kao sedi na jednom od sedišta na, recimo, Artur Eš stadionu. Hajde da im poverujemo i ovaj put…

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari