Je li svaki sukob „na ovim našim prostorima“ srpsko-hrvatski sukob, kako je to Miroslav Krleža umeo da misli. I je li svaki mir „na ovim prostorima“ srpsko-hrvatski mir.

Predsednika Republike Hrvatske Ivu Josipovića srela sam u toku jučerašnjeg dana dva puta.

U može se reći ranim jutarnjim časovima, s obzirom na prenapučenost i radni, te i prijateljski ritam ove posete, u Fondu za humanitarno pravo, na sastanku sa civilnim organizacijama, te u smiraj očigledno napornih dana na Kalemegdanskoj terasi, gde su dva predsednika, Ivo Josipović i Boris Tadić, bili središtem uzvanica umetničkog, medijskog, intelektualnog i javnog svakolikog pučanstva.

Šta sve čoveku ne prođe kroz glavu dok učestvuje u jednom ovakvom skupu, ili ga, pak, nastojeći da se sabere, posmatra.

„U prošlosti su naši građani u većim, a naročito u manjim mestima imali običaj da komšiji koji je na građevini, ili popravlja krov, dodaju lojtre“, sede i reče Joško Paro, savetnik predsednika Josipovića za vanjske poslove. „Sada ima mesta u kojima ne samo da se ne dodaju lojtre, već se i maknu, e ne bi li se svako građenje onemogućilo.“

Čini mi se da je to dobra odrednica za pristup posmatranju i analizi akcije Ive Josipovića i Borisa Tadića.

„Ovo što se danas događa jeste istorijsko, i to zato što je vreme koje je za nama aistorijsko“, izgovara Milorad Pupovac, dok skup iza njega prosto vibrira od pozdravljanja, osmehivanja, i pevanja. „Susret je to što su ga ljudi čekali i trebali, jer prošlost dugo vremena nije htela proći, ova dva čoveka polako je otpremaju u istoriju. Prošlost je, naime, na putu da to i postane“.

Još jednu moguću interpretaciju zapamtila sam da je izrekao Davor Božinović, svojevremeno ambasador Republike Hrvatske u Beogradu, prijatelj i čovek koji je zaista umeo misliti stvari, događaje i ljude, a sada državni sekretar, tajnik u Ministarstvu spoljnih poslova Hrvatske. „Radi se zapravo o dekolektivizaciji, o snazi individualnih činova.“

Odbitak od kolektivne svesti, ili delanje uprkos predrasudama, uprkos dugogodišnjeg vaspitavanja birača, da im se pruži upravo ono što očekuju, upravo ono što je do razdora – i ne samo do razdora – dovelo, uprkos ugodnosti u opštem mišljenju, i dakako, populizmu kome se pribegava uvek u nedostatku drugih sredstava, u nedostatku ideja, planova, mogućih rešenja.

Ivo Josipović govori svojim jezikom, taj jezik oblikuje osećaj za pravdu, i empatija.

Pravnik i kompozitor, to što izgovara misli i organizuje u času u kome se izražava.

Tačnost toga proističe iz iskustva i uvida, i iz potrebe da sklada, ne da razara.

Dok slušam Pupovca, ili Božinovića, sa tolikim iskustvom, različitim, ali svakako intenzivnim, prisećam se i Josipovićevog istupanja iz Račanove stranke, onda kada je mislio da se na taj način ne da uraditi ono što on danas čini. Istina, na tom putu bila je i presudna uloga Stipe Mesića.

Sinoć na Kalemegdanskoj terasi nije bilo Zorana Đinđića.

Nije bilo ni mnogih drugih.

Koliko mnogih drugih nije bilo.

Koliko nas preostalih ima, pojedinaca i svakolikog pučanstva.

Koliko još života ima za sve one koji nisu živeli ove živote.

Koji su preko roditelja i preko kolektiviteta deo prošlosti. Ali sa svojim pravom na izbor i slobodu od viktimizacije i straha.

I za koje sada nastupa to novo, koje nije uvek lako podneti, i jeste pitanje odluke, ali i nagona za srećom i oslobođenjem. Novo je i složeno i teško i lepo, nekada na ivici ukusa, ali to je priroda sreće.

Politika je na „ovim našim prostorima“, i ne samo „na ovim našim prostorima“, postala jedna manipulativna i prljava radnja, kada se kaže da se neko bavi politikom, onda on kao mora pristati na svakolike opačine, on se mora „uprljati“, politika je je postala nedostojnom i nemoralnom delatnošću. Gotovo zločinačkom. Zločin se učio i podučavao.

To nije priroda politike, nekoć smo učili da ona može biti i plemenitom radnjom.

U istorijskom vremenu, koje je onda postalo neistorijsko vreme. Možda povratkom individualnog političkog delanja u istoriji, ona ima drugi tok, kao i shvatanje politike.

Gledajući dva predsednika, dve države nastale u vreme naših života, po cenu po koju su nastale, koja je bila politika, ta cena, kako hrle jedan prema drugome, u nekoj gotovo mladićkoj otvorenosti, Josipović i Tadić, a ta se otvorenost prenosi dalje, vreme je dodavanja lojtri, ne izmicanja „da komšiji crkne krava“, već dodavanja. Lojtre su postavljene, ovoga puta sa krova, sa vrha, ljudi, lojtre.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari