Kad god sretnem predsednika Tadića pokažem mu srednji prst, ovako – izjavio je i gestikulirao ovih dana ministar Milutin Mrkonjić. Međutim, ova formulacija, iako uverljiva, uopšte nije tačna – Mrkonjić je, zapravo, rekao da uvek kada sretne predsednika Tadića pokaže mu pet M, što znači: Dragoljub Milanović, Mirjana Marković, Marko Milošević, Rade Marković i Mihalj Kertes.

Ali to mu dođe isto kao da mu Mrkonjić uvek kad ga sretne pokaže istureni srednjak. I otera ga u pet M i tri LPM. Znate ono: „Kad god sretnem predsednika Tadića pokažem mu pet M i oteram ga u tri LPM“.

Mrkonjić, naime, smatra da je predsednik Tadić Lep, Pametan i Mlad, skraćeno LPM. Tek da ne bude zabune. Jer bi se od njega moglo očekivati da tu svoju poluverbalnu komunikaciju skraćenicama rastumači, recimo, na sebi svojstven način: „Kad god sretnem predsednika Tadića pokažem mu tri LPM: Legiju, Pacova i sve ostale stradalnike razvijene demokratije na slovo M“.

Sve to, izgleda, predsednika Tadića uopšte ne tangira, čak mu i prija.

„Ne čačkajte mečku“ – izjavio je ovih dana predsednik Tadić. Međutim, ni ova formulacija uopšte nije tačna – Tadić je obilazeći gradilište na Koridoru 10, a možda i 11, ko bi ga znao, kod sela Nepričava zapravo rekao novinarima: „Ne dirajte mi Mrku“. Da nije neverovatno, bilo bi zanimljivo. Pošto nikad do sada u dugogodišnjoj karijeri predsednik Tadić nije rekao, recimo: „Ne dirajte mi novinare“. Zato su svi koji su čuli za ovu priču iz Nepričave razrogačenih očiju uzviknuli: „Nemo’ da pričaš!?“

Predsednik Tadić u svom ležerno-sportskom stilu koji pedantno gaji od kada je izabran na tu funkciju pod parolom „da se ne vrate devedesete“, verovatno, kada mu Mrkonjić pokaže onih pet M, uzvrati svojim poznatim „baci petaka“ pokretom. I tako ispada da su predsednik Tadić i ministar Mrkonjić postali neviđeni ortaci. Zahvaljujući uglednim građanima naše zemlje Dragoljubu Milanoviću, Mirjani Marković, Marku Miloševiću, Radetu Markoviću i Mihalju Kertesu. Od kojih je samo dvoje u bekstvu.

A novinari su onomad u Nepričavi, Mrkonjića, začetnika rokoko stila u srpskom građevinarstvu i mostogradnji i počasnog doktora Univerziteta „Megatrend“ samo hteli da priupitaju ponešto o njegovoj omiljenoj temi, na kojoj je izgleda i doktorirao – rokovima. Kada je počeo da uvodi rokoko u srpsko građevinarstvo i mostogradnju, odmah posle bombardovanja koje je izgleda planski organizovano samo da bi Mrkonjić imao priliku da se istakne, gajio je običaj da na gradilišta dolazi bez predsednika Tadića, koji je tada, nećete verovati, bio ljuta opozicija. Mrkonjićev dolazak na gradilišta gde se kasnilo, na primer, dva dana od zacrtanog roka, ličio je na finale filma „Umri muški, treći deo“: građevinski planovi su leteli u vazduh, predradnicu su leteli u ladnu Moravu, šefovi su leteli u nebo, a uvek prisutna kamera RTS-a imala je problem da nađe dva kadra za Dnevnik u kojima Mrkonjić ne psuje majku prisutnom lakireru, ne lupa rukom dežurnog inžinjera po šlemu, ili ne juri fasadera sa uzdignutom lopatom po obližnjoj livadi.

Režim se u međuvremenu promenio, ali se nije promenio Mrkonjić. Što je najzanimljivije – i predsednik Tadić se u međuvremenu promenio, ali se nije promenio Mrkonjić. To dokazuje da je on jedan veoma principijelan čovek. Mislim, Mrkonjić. Slobinu sliku drži u kancelariji Vlade Srbije, a da to zbog mira u koaliciji nikoga ne tangira. Redovno obilazi Slobin grob. Redovno obilazi gradilišta. Redovno hvali Vladu Mirka Marjanovića, simbol režima u kome su se, izgleda, svi bitni faktori zvali na M. I zato redovno pokazuje onih „pet M“. Jedino neredovno poštuje rokove. Pa ostaje pitanje – zbog čega je postao „nedodirljiva“ ličnost za predsednika Tadića, koga bi u svim tim redovnim aktivnostima Milutina Mrkonjića trebalo profesionalno da zanima samo ona neredovna? Dok bi na ostale aktivnosti trebalo da vrišti. Ispada, naime, da su predsednik Tadić i ministar Mrkonjić hodajući primer kako funkcioniše Vlada „dva bola“, koja nas nije vratila u devedesete, mada nas je uvela u „de-es-desete“, jednu mnogo interesantniju varijantu tapšanja po ramenu i bezgraničnog tolerisanja svega i svakog. Vlada „dva bola“ je i osnovana kao primer kako zajedno mogu da funkcionišu i tapšu se po ramenu osobe koje „boli uvo“ zato što je ubijen Đinđić i osobe koje „boli ćošak“ zato što je umro Sloba. „Funkcionišemo na M, dakle maestralno“, znaju da opišu taj protivprirodni blud.

– Ja sam ateista, ali ću da se prekrstim – rekao je jedared Milutin Mrkonjić, prejudicirajući valjda šta će ovih dana uzviknuti svaki petooktobarski prvoborac na ovaj „ne diraj mi Mrku sa pet M“ razvoj situacije.

I šta će im na tu konstataciju reći predsednik Tadić? Ništa naročito: „Baci petaka“. Pa makar u tom petaku koji mu bacite bili Musolini, Mengele, Majkl Korleone, Miki Maus i Miloš Simović.

Svi smo, naime, postali naši. A uskoro ćemo i „Naši“.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari