Ne trčite pred rudu, đuturumi. Obuzdajte pokvarene mašte. Nije ono na šta ste pomislili. Drugo nešto je u pitanju. Letnja dokolica, skapsa, vreme nepogodno za čtenije ozbiljnijih štiva, sledstveno čemu sam se juče odao prelistavanju takozvanih lakih sadržaja. Ne znam da li ste primetili da su drekavci, proplakale ikone i jagnjad sa tri glave izašli iz mode, a da su se na tron budalizma i sublesaste beznačajnosti popele morske sanđame. Naročito one otrovne.

Počelo je sa dubinskim crvom krmezli boje, dugim sedamnaest metara, koji je – zahvaljujući očiglednoj, a pomalo i neveštoj fotomontaži – izmigoljio na neko žalo, da bi kulminiralo senzacionalnom vešću da je negde u blizini Budve safatana „najotrovnija riba na svetu“. Uz vest je, kako to već ide, priložena i fotografija ubistvenog monstruma.

I – na šta monstrum liči? Ako mene pitate – na mešanca jastučeta za igle i žabe krastače. Budući da je vest, da kažemo, bila od regionalnog značaja, preneli su je i neki drugi sajtovi (da ih sad ne imenujem) i sve bi bilo u skladu sa lošim novindžijskim poslovnim običajima da na svakom od tih sajtova fotografija ribe otrovnjače nije bila drugačija. Hoću da kažem – na slikama su bile sasvim druge vrste, sorte, kako se to već kaže, to jest prve koju su urednici uspeli da pronađu na internetu.

Ali, kako rekosmo na početku, nisu ribe tema naše kolumne. Onako, zagledan u šarmantnu otrovnu ribicu, zapitah se u jednom trenutku – a da možda i vesti od većeg značaja ne prolaze kroz istovetnu medijsku obradu kroz koju je prošla budvanska ribica, razmislih malo i zaključih da počesto prolaze i gore. Svetska konfuzija na koju je – ako se sećate (a sećate se Crven Ban) – onaj devetnaestovekovni amazonski vrač izokola upozoravao nadobudne evropske istraživače rađa se iz zla ljudske radoznalosti, koja se iz nekog razloga tepa – obaveštenost. Eto, istraživači potegli iz engleske, da „istraže“ svet, da sa globusa izbrišu „bele mrlje“, a čovek im lepo čekao šta ih, to jest nas, čeka. Kažem „nas“ jer su istraživači, ljudi s početka XIX, veka još dobro i prošli.

Stvar se docnije iskomplikovala. A naročito se – pred kraj XX veka – beše iskomplikovala kod nas, u zemlji Serbiji. Evo, recimo, tamo negde, devedesetih, u takozvanim „Novostima“, koje su nedavno tražile da se izuzmu iz sistema PDV-a, pojavila se u svrhu objektivnog informisanja javnosti (lažna) vest o pokolju Srba, a da bi bila uverljivija ilustrovana je fotografijom „sa lica mesta“. Šta je bilo na fotografiji? Ucveljeni dečak koji plače na grobu zaklane majke. Poznavaoci slikarstva su vrlo brzo provalili i javnosti obznanili da to uopšte nije fotografija nego reprodukcija umetničke slike Uroša Predića, ali srpski narod i senat se već bio informisao i u skladu sa informacijama reagovao. Imajte ovo na umu kad čitate novinčine. Da umesto vi nju, otrovna ribica ne bi upecala vas.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari