Naravno da je bilo nemoguće pod isti ili sličan tip vlasti podvesti i Sadama Huseina, koji pozdravlja svoje jedinice u Bagdadu, i Žaka Širaka u džipu na Jelisejskim poljima 14. jula – na francuski nacionalni praznik. Ali, to ne znači da u pitanju nije isti žanr – vojna parada. Nezavisno da li je država demokratija ili diktatura, parada uvek ima za cilj da fascinira; bilo da je Hitler želeo da uplaši kneza Pavla, bilo da je Tito u Užicu 1941. hteo paradom prkosno da proslavi dan velike Oktobarske revolucije.


Ipak, ruku na srce, ovom žanru najviše su doprineli Sovjeti, defile moćne Crvene armije, odnosno one šapke i šubare pored Lenjinovog mauzoleja na Crvenom trgu. Rusi su revitalizovali žanr sa paradom održanom 9. maja 2008. na Crvenom trgu. U obeležavanju godišnjice pobede u Drugom svetskom ratu učestvovalo je 140 jedinica koje su demonstrirale moć preporođene ruske armije. Uz obavezno „Ura!“, tada je na paradi premijerno prikazana i najnovija ruska interkontinentalna balistička raketa „topolj – M“. Pogledajte još jednom film Kevina Kostnera „13 dana“ o kubanskoj nuklearnoj krizi. Amerikanci su na Kubi špijunski snimili upravo jednu raketu koja je pre toga „prodefilovala“ Crvenim trgom.

Istorija pamti vojnu paradu na Crvenom trgu održanu 24. juna 1945. Komandovao je maršal Rokosovski, a raport od njega nije primao Staljin, kako se očekivalo, već maršal Žukov, koji je sa Crvenom armijom ušao u Berlin. Vladimir Putin, koga danas na Zapadu pakosno porede sa Hitlerom, veličanstveno je proslavio 60 godina pobede nad fašizmom i paradu, između ostalog, vratio u globalni medijski epicentar. Mi tada u Srbiji nismo znali koga da pošaljemo na Crveni trg – četnike ili partizane – pa je na kraju i Hrvatska sa Mesićem u Moskvi ispala veća antifašistička sila od Srbije u tom ratu. Jednostavno, ispred „počasnog“ Koštunice i Tadića nikada nije mogla da prođe, recimo, zastava Prve proleterske brigade.

Očigledno, ne može ni ispred Nikolića. U prošlu sredu u Užicu održana je parada Vojske Srbije. Estetizacija je bila na visokom nivou. I ova parada je, kao i prethodne u Leskovcu i Kruševcu na primer, bitan doprinos u uspostavljanju novog imidža vojske. Predsednik Nikolić je podsetio u Užicu na oslobodilačke tradicije srpskog naroda, pomenuo je i antifašističku borbu, ali nije pomenuo ko je tu borbu vodio. Malo je razočaravajuće da na taj dan u Užicu niko ne pomene Radnički bataljon i njegovog komandanta Dušana Jerkovića, koji su izginuli na Kadinjači (14 kilometara od Užica), braneći grad od fašista. Doduše, dok se sve to odvijalo na Kadinjači, Nemci su već ušli u Užice iz drugog pravca, ali Titov ratni avanturizam ne umanjuje herojstvo ovih ljudi. Lepo je što ova vojska neguje tradicije naše slavne vojske iz balkanskih i Prvog svetskog rata, kao i iz dva srpska ustanka protiv Turaka, ali zar je moguće da nijedna jedinica danas ne neguje tradicije neke partizanske jedinice, bar onih u kojima su većina bili Srbi. Pa nije valjda da to ne radimo zbog njihovih proleterskih odrednica? Da li, gospodo, Putin krije na paradama pobedničke zastave jedinica Crvene armije sa srpom i čekićem? Jesu komunisti tokom trajanja Užičke republike činili i zločine, bilo je tu i „klasnog genocida“ i frakcionaških likvidacija, ali zar nije u najmanju ruku ignorantski da predsednik Nikolić u sredu nije podsetio da je u ovom gradu 1941. održana vojna parada koja je uz onu u Moskvi bila jedina takva u porobljenoj Evropi. I tada su u Užicu bile istaknute zastave SSSR, SAD i Velike Britanije. Pa zar ne bi bilo lepo i politički pametno da smo isto uradili i u sredu? Da li partizane, zarad ideološkog konformizma, ignorišemo da ne bismo uvredili četnike? E, to pitajte Nikolića.

Ako se predsednik danas toliko poziva na Titovu briljantnu spoljnu politiku ekvilibristike, a to je implicitno potvrdio i u Užicu, pa mogao je baš tu da ga pomene. Jer, ako pominjemo NATO bombardovanje, a ne pominjemo „vrhovnog komandanta“ Miloševića, to ne znači da kad pominjemo partizane treba da se pravimo ludi i da ne pomenemo Tita. Oficijelni spiker RTS podsetio je u sredu gledaoce ko je sve iz ovog kraja bio na čelu raznih naših vojski, pa se setio i Nikole Ljubičića. Taj bivši general armije i čovek od Titovog velikog poverenja uvek je opovrgavao često zastupanu tezu da je Tito sistemski mrzeo Srbe i Srbiju. Evo šta je Ljubičić rekao 1996. godine: „Ko kaže da Tito nije voleo Srbe!? On je bio pravi Jugosloven, ali nijedan narod nije mrzeo. Naprotiv. Sve ih je podjednako cenio. Pa on je ustanak podizao u Srbiji i odatle krenuo da stvara novu Jugoslaviju. Znate li vi da je Tito u Užicu bio posle rata čak 13 puta. Zar bi toliko puta dolazio da je mrzeo Srbe?“

Tita sam kao i Đorđe Balašević video tri puta. I sve to do devete godine. Prvi politički miting kome sam prisustvovao bio je Titov govor na otvaranju spomenika i memorijalnog centra na Kadinjači, septembra 1979. Tada je rekao: „U ovom trenutku mi ništa nije bilo važnije nego da budem prisutan na otvaranju spomenika onim borcima koji su branili Užice da bi se iz njega obezbedila evakuacija…“ Tito se vratio iz Havane sa Samita nesvrstanih. To mu je bio poslednji govor, a malo kasnije je otišao u Klinički centar u Ljubljani. U sredu u Užicu je bio i tehnički premijer Dačić. Da podsetimo da je na istom mestu u izbornoj kampanji 2012. obećao da će vratiti Titov spomenik na trg koji se danas i dalje zove Trg partizana. I to je nešto u opštoj reviziji. Inače, bivši predsednik opštine Užice Zoran Vujović (tada socijalista) pristao je na inicijative da se bronzani Tito skloni sa Trga partizana i iz pragmatičnih razloga; kad god na miting dođu Vuk Drašković i Šešelj – upiru prstom u Tita. Bez njega je tenzija manja.

Ko voli materiju, preporučujemo mu da nađe snimak „Parade pobede“ u Beogradu 9. maja 1985. (četiri decenije od pobede nad fašizmom). Na njoj je ponosno prikazan i novi domaći tenk M-84. Setite se i „Vidovdanske parade“, održane 1995. na Slunju. Da se još jednom zapitamo, kako je „Oluja“ bila moguća pored svega tada prikazanog.

Bilo je i ranije dobrog programa na užičkom Trgu partizana izvanrednih scenskih mogućnosti. (Otvorio ga Aleksandar Ranković 4. jula 1961, uz desetine hiljada prisutnih ljudi, preko 30 ambasadora, a tu su bili, posebno da naglasimo, i crkveni velikodostojnici). Reditelji Branko Popović i Slobodan Šuljagić, uz Gagu Antonijevića prvi studenti FDU iz Užica, dva puta su radili tradicionalni spektakl „Vatre Užičke republike.“ Prvo su njih dvojica 1984. bili asistenti legendarnom Slavi Ravasiju, ocu Magi iz EKV, da bi se već 1985. okušali kao reditelji. U poslednjoj, dekadentnoj, fazi SFRJ, državni spektakli se udaljavaju od socrealističkih formi. Etablirani model trpi postmodernistički uticaj nagoveštavajući društvene promene. Mlađa generacija autora, delimično i da bi opravdala režimski angažman, dekomponuje ustaljene scenarističko-rediteljske matrice. Patetiku, kojom odiše najznačajnija titoistička svetkovina, slet povodom Dana mladosti, zamenjuje psihodelični senzibilitet u skladu sa pop kulturom osamdesetih. Zahvaljujući angažmanu Belog Bosiljčića, čuvenog koreografa beogradskog sleta, Popović i Šuljagić su osmislili bizarnu koreografiju, takozvani „Ples mašina“. Uz zaglušujuću buku hondi, havasakija i ponekog harli dejvidsona, tridesetak bajkera su jurcali, vrteći se punom brzinom u krug po tesnoj sceni, vešto se izbegavajući kao oni artisti Bruna Langera na zidu smrti. Iznenada se propinju na zadnje točkove a devojke koje su pripijene sedele bezobrazno ih stežući oko pasa, iz nedara vade zastave i podižu ih da zavijore u kovitlacu. U tom trenutku se četiri planinara držeći upaljene baklje, velikom brzinom spuštaju niz zategnute konopce sa pedesetometarske kule koja dominira trgom, do nivoa gde tutnje motori. Bez daha je ostalo oko 40.000 sabijenih gledalaca. Tajac se pretvorio u žamor, žamor u gromki aplauz, a aplauz u ovacije. Tako se završavaju „Vatre Užičke republike“ 1985. godine.

Ovaj pretenciozni kraj, smišljen u glavama dva mlada akademca, izazvao je snažnu reakciju mnogih, još uvek vitalnih članova SUBNOR-a. Ali, čuveni sekretar SIZ-a za kulturu Cula Kovačević je svojim autoritetom i veštinom vrhunskog spin doktora amortizovao njihovo nezadovoljstvo pretvorivši potencijalnu katastrofu u veliki uspeh. Eto, tako su u Užicu 1985. modernisti odneli pobedu nad konzervativcima.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari