Ivica Dačić, cenjeni publikume, sve češće i sve odlučnije nastupa kao avangarda radničke klase. Evo, pre neki dan je jeretički izjavio da bi Kosovo trebalo podeliti, s čim se inače i ja slažem (pod uslovom da je to uopšte moguće) jer je čekanje ponovnog uspostavljanja „državnog integriteta i suvereniteta“ nad celom kosovskom teritorijom ćorav posao. Konačno, dvogodišnji histerični, pa čak i psihotični pokušaji da se Kosovo još jednom oslobodi u svakom smislu unazadili su Srbiju i učinili je politički krajnje nestabilnom zemljom. Ali tako to biva kada se ljudi s minimalnim potencijalima odaju maksimalističkim ciljevima.


Takvi su čvrsto uvereni da će do cilja doći sitnim sabotažama, opstrukcijom kosovskih institucija i opstrukcijom uopšte. Možda to ne bi bila loša strategija pod uslovom da se Kosovo nalazi na Kamčatki; možda, nadalje, stratezi doista smatraju da je kosovsko otcepljenje proizvelo čisto fizičku raselinu. Ali u realnosti, Kosovo je još uvek mnogim vezama povezano sa Srbijom i tu je Koštunica u pravu – u geografskom smislu Kosovo vaistinu jeste Srbija. U političkom smislu stvar stoji drugačije. Ali realnost je – bar za sada – još uvek u prednosti nad političkim apstrakcijama. Sprečavati (ionako spore i traljave ) procese pomirenja, institucionalizacije i normalizacije na Kosovu, znači samo jedno – prizivati đavola. Narodski rečeno: samo je lud čovek u stanju da izaziva haos na sopstvenom kućnom pragu.

Tu bi turbopatrioti trebalo malo da uče od svojih arhidušmana, Amerikanaca. I oni vole da opstruiraju i da muljaju, ali se klone da to rade u blizini svojih granica. Rado će se oni umešati u državne udare u Čileu ili Venecueli. Ama, Meksiko i Kanadu ne diraju. Pa budući da je Kosovo naš Meksiko, valjalo bi razmisliti kakvu mi, fucken korist, imamo od destabilizacije Kosova? I kako, za ime boga, destabilizovati Kosovo, a ne destabilizovati Srbiju?

Ta, nisu li one kilave postsecesionističke paljevine trafika i otimačine vozova nanele više političke i ekonomske štete Srbiji nego Kosovu? Nisu li nepromišljeni, patetični i često beslovesni diplomatski napori da se učini nemoguće prikazali svetu Srbiju kao neozbiljnu, improvizatorsku i dvoličnu državu? Možda je, zaista, kucnuo čas da se vratimo markističkom pragmatizmu sa drugom Dačićem na čelu. Konačno, za marksističkog vakta nam je mnogo bolje išlo.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari