Sigurno jedan od najuspešnijih i najznakovitijih grafita u novijoj istoriji jeste onaj iz Bosne, u vreme rata, pre Dejtonskog sporazuma, čudesno anticipativni grafit: nepoznati počinioci ispisali su na pošti „Ovo je Srbija“, istina je brzo izašla na videlo, grafit je precrtan i ispisan tačan „Budalo, ovo je pošta“.

                       P { margin-bottom: 0.21cm; }

Koliko je ovakvih „poruka poslato“ „Ovo je Srbija“ a da nije opisana i upisana stvarnost „Budalo, ovo je pošta“.

Nema tog čina ili gesta, parade i parada, koji se ne svodi na „slanje poruke“. Prestaje da bude bitno šta se dogodilo, već kakva je „poruka poslata“. „Slanje poruke“ oblikuje i samu stvarnost; u stvarnosti se „implementiraju“ „dešavanja“ zato da bi se njima „poslala poruka“. U tome je temeljna nepristojnost u carstvu „pristojnosti“ i „tolerancije“ prema „drugom mišljenju“, na čemu ovoga puta i po prvi put u novijoj istoriji insistira upravo vlast, da ima pravo da ima svoje mišljenje, pristojnije je psovati i urlati od „slanja poruke“, od manipulacije prividom, od služenja svemu drugom do istini i stvarnosti. Slanje poruke je upravo izvan pošte, izvan i te institucije, to jeste nije bitno da li je u pitanju Srbija, ili pošta, važno je da se njome šefuje.

Ovo „slanje poruka“ zacarilo je medijskim prostorom i njegov je sastavni deo. Sve zbog medija, mediji cenu nemaju, koliko košta da košta, i sve što se događa događa se u njima, umesto činjenica i informacija „šalju se poruke“. Tako se jedino javno razgovara, „preko novina i konferencija za štampu, presica, što ne znači da se izvan javnosti ne pregovara“. Ovoga puta, nakon upravo proteklih „izbora“ iza „slanja poruke“ ne stoji više „jezičak na vagi“(od koga se takođe moglo poludeti, zaglušiti i obeznaniti kao i od neprelaznih „crvenih linija“ stalno prelaznih), već se „analizira“ ko i kako „u igri“ (takođe užasno) sebi ili drugome spušta ili diže cenu. „U igri“.

Pošto, na primer, kilo Ivice Dačića, ili čime Dačić „diže sebi cenu kod Vučića“.

Ma ne, nije u pitanju jezik pijace, niti je u pitanju ulični govor, niti jezik koji proizilazi iz bilo koje struke, tačnije iz bilo kakvog rada, već je to neka vrsta partijskog jezika koji više nije ni ono „svaka partija deli svoj plen“, zapravo to je jezik fudbalskih navijača, pri čemu je ono što se smatra uvredom najmanja „zlomisao“, provala života, u odnosu na uspostavljenu konvenciju banalnosti i bahatosti, sile i vlasti bez smisla i svrhe u kojoj građanin, „glasač“, i društvo u celini bivaju otuđeni od sopstvene sudbine i budućnosti.

Da li bi Aleksandar Popović, najveći majstor jezika naroda, zanata i rada, mogao da načini literaturu od privatizovanog i uzurpiranog govora „Dam“ i „Ne dam“ premijera i njegovih sledbenika, a posebno od adoptirajućeg i korumpirajućeg oslovljavanja po imenu, novinarki i novinara posebno, a ako ne može milom, onda može silom. RTV Vojvodina za danas. U stvari sve za juče, i to sa resantimanom, a u ime „slanja poruke“ o budućnosti. Jako me čudi kako niko ne prekraćuje tu vrstu oslovljavanja.

Pa i „kontramiting“ nije ono što je nekad bio, jer Slobodan Milošević je imao šta da potroši, nasleđe ljudsko i materijalno dve Jugoslavije, malo toga je danas preostalo, i zato je jezik tako neravnopravan i tako ubog u odnosu na svet „kome se šalje poruka“ i iz koga se „prima poruka“ (sa zahtevom da nam se jasno kaže šta to treba da uradimo), umesto da se učestvuje u političkom životu izvan „ovo je Srbija“ i „budalo, ovo je pošta“.

Kako je narodna milicija, žandarmerija, izgledala 24. decembra 1996, u zimu, (tada je još bilo zime) koliko ih je i kakvih bilo, i obuvenih i obučenih, ličili su na „rat zvezda“, kordoni, ostalo je samo odelo ministra Nebojše Stefanovića, koje ga čini, i njegove konferencije za štampu; kontramiting Slobodana Miloševića bio je zastrašujuća odbrana od narodne volje iskazane u tromesečnim demonstracijama.

„Kontramiting“ je zapravo njegovo autorsko delo, inovacija kao i „događanje naroda“, spontano. I kao originalno, teško je ponovljivo, nema reprize, postoji samo plagijat. Mnogo toga što se zbiva u „novijoj istoriji“ jeste plagijat. (Ne bih da ponavljam ono o tragediji i farsi, jer je farsa postala groteska.)

Mnogo ornih ljudi dovezeno je autobusima, mnogi su bili veoma veseli. Kada smo iz ulice Narodnog fronta krenuli stepenicama ka Terazijama (tada je B92 utihnuo, zaustavljen, te nismo mogli čuti gde se i šta zbiva, i kada smo se popeli na Terazije, prizor je bio impresivan – išli su i išli kontramitingaši sa zastavama i parolama, probili smo se do Terazija 26, gde je bilo Udruženje dramskih umetnika, u tom času veoma važna institucija kao i devedeset i prve i u vreme mitinga i zborova kod Česme, ne zbegova, već zborova.) Ispod prozora Udruženja, odmah iznad „Atine“ ugledali smo Sentu, krovovi autobuskih stanica već su bili popunjeni, parole razvijene, i eto ga, ispod nas upravo je prošao Slobodan Milošević. Nakon „Volim i ja vas“, poletele su motke na kojima su bile parole, sudar je bio žestok, glave su bile krvave, a kad smo nekako izašli iz udruženja, i probili se do podzemnog prolaza na Terazijama, u njemu je bilo zastrašujuće batinanje, sećam se čoveka koji je pridržavao sopstveno uvo, i onda, kada smo izašli, preko puta „Borbe“ kordon, vukući jedno drugo dopadosmo do „Politike“, odakle nazad na Trg republike. (Suzavac neću pominjati, zato što je jedna od najbezveznijih stvari priča o razočaranosti posle lupanja u šerpe i duvanja u zviždaljke. „Našetala sam se, našetao sam se, i neka sada šeta neko drugi.“)

Jedna stvar je tu bitna za ovu priliku kada je o mitinzima i besmislenim kontramitinzima reč (šta to uopšte znači kontramiting), a to je da se ta radnja mobiliše na bazi poticanja nacionalističke euforije. Tako Gruevski u Makedoniji kaže: „Makedonija, to sam ja“, i onaj ko ima nešto protiv mene i mojih spomenika, ima protiv Makedonije“, Dodik kaže Republika Srpska, to sam ja i ko ima nešto protiv korupcije i opšteg ludila, taj hoće da ugrozi državu, koja sam ja, uz pesmu, bez obzira na pljačku i glad.

Tadašnji premijer, u vreme martovskih demonstracija devedeset i prve i foruma kod Česme čuvenog i po izjava patrijarha Pavla „Budimo ljudi iako smo Srbi“, Radoslav Zelenović, brze pruge, samo se setite svih železnica koje su tutnjale imaginarnom brzim prugama kao garantu budućnosti, na televiziji, naravno, svih tih brzih televizijskih vozova, rekao je kako su Srbi u Hrvatskoj ugroženi, što je značilo da ne treba ovde da talasamo, nikako. I bi što bi, bi rat.

Da bi se održala, vlast mobiliše narod u naciju, i zato je važno prisetiti se početka tragedije svih naroda u krajnjoj konsekvenci obezdržavljenih, uzurpiranih, izdatih, pokradenih i nemoćnih da se samoodrže kroz institucije, već su u privatizovanim državama u kojima je govor privatan, a ne javan. Kao i činodejstvovanje. Ili, kao praksa, govor je samo ispoljavanje te prakse, u kojoj su fantomke zapravo nasilni ljudi, navijači, bez lica, identiteta, suvereniteta i integriteta, i noću se šunjaju i ruše, kao vampiri koji pucaju na svetlosti dana.

Bojom, bojama, nego šta, građani Skoplja gađaju preteče Beograda na vodi, čudovišne spomenike kojima se krivotvori identitet naroda sa nebrojeno svojih i prelepih, i najstarijih, spomenika i manastira. Boja je priziv na sopstvo, priziv freske otete, kao što je i zemlja oteta. „Ne da(vi)mo Beograd“ je veliki ljubavni i prijateljski čin prema našem gradu i zemlji. Trijumfalna kapija tek sada, tek bojom i bojenjem postaje onim što bi trebalo biti, boja je definiše kao kapiju.

Nema ovde više dovoljno naroda i sredstava za kontramitinge, jer je sve nacionalno oteto i više nije narodno. LJudi su se razmakli u sebi i iz ove zemlje. Na redu je „čišćenje u sopstvenom dvorištu“ mogućim ujedinjavanjem „izdajnika“ svih zemalja. Kontramitinzi su prošlost, neuspešna ideološka i tehnološka reciklaža ispražnjena od mita, i zato ili gruba sila, ili kič, ili i jedno i drugo zajedno, „poslata poruka“ bez stvarnog sadržaja i snage.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari