26.3.2013Ne znam puno o tome, ali ovo što ću ti ispričati može biti zanimljivo. Bio sam jedne godine u Bukureštu, pa sam od duga vremena bazao po gradu i u jednom momentu prođem pored neke prodavnice ikona, sveća i tako tih stvari. Prođem je ja, ali zastanem, pa se vratim, jer mi je pažnju privukla – ćirilica. Otkud ćirilica, tako sam se zapitao i zato sam se vratio da vidim o čemu se radi

26.3.2013

Ne znam puno o tome, ali ovo što ću ti ispričati može biti zanimljivo. Bio sam jedne godine u Bukureštu, pa sam od duga vremena bazao po gradu i u jednom momentu prođem pored neke prodavnice ikona, sveća i tako tih stvari. Prođem je ja, ali zastanem, pa se vratim, jer mi je pažnju privukla – ćirilica. Otkud ćirilica, tako sam se zapitao i zato sam se vratio da vidim o čemu se radi. A radilo se o tome da ja firma – Arhiepiscopia Bucurestilor – bila ispisana kitnjastom Miroslavljevom latinicom. Sa pet metara razdaljine čovek bi rekao slavjanoserbski, tek kad priđeš bliže vidiš da je latinica.

Pošto su mnoge ovdašnje histerije potrošene, u Srbiji se sada vodi sveti rat za ćirilicu. Serpstvujušči smatraju da je ugrožena, da je u Srbiji na delu podmukla latinizacija, posle koje – tvrde teoretičari zavere – sledi gubitak identiteta, potom unijaćenje i na kraju, zna se, potčinjavanje papi. Živo me interesuje kako se Rumunima omače da se ne pounijate i ne priklone se Prvom Rimu, do koga, inače, u (para)istorijskom smislu, veoma drže. Ne, brate, drže se Drugog Rima kao pijani plota. I ne samo da se drže, nego prednjače. Jer – ovo je egzaktan podatak – u odnosu na broj stanovnika, u Rumuniji ima najviše monaha u pravoslavnom svetu.

***

Veliki su ovo dani za srpsku nekrofiliju. Još uvek (a već je nedelja 14. april) traje pomama oko masovnog ubistva u onom Svračkovcu, kako li već beše. Novinarska banda očigledno smatra da monstruoznost zločina nije sama po sebi dovoljna nego ulazi u najsitnije detalje, a juče je u Blicu preko cele strane osvanuo naslov – „David sahranjen sa plišanim medom“. Ne mogu da se otrgnem utisku da cenjeni publikum prikriveno uživa u svemu tome. Jer, da nije tako, zamukle bi novine i televizije. Da nema interesovanja, ne bi bilo ni beskonačnih reportaža i najsitnijih pojedinosti. Masovna ubistva su definitivno društveni događaj. Već smo u ovim pismima razgovarali o primamljivosti masovnih žaljenja, pa se setih jedne zgode iz vremena rata u Hrvatskoj. Ne volim da se prisećam zvezdanih trenutaka pokvarene mašte, ali ova mi se zgoda zauvek urezala u pamćenje. Jednoga, naime, dana na naslovnoj strani Večernjih novosti (novina koje, inače, smatram terorističkom organizacijom) osvane ti foto-reportaža: dečak od nekih desetak godina leži na svežoj humci i oplakuje majku stradalu u „ustaškim pokoljima“. Ratna laž? Ne! Mnogo više od toga. Fotografija ožalošćenog dečaka, ustanovilo se tog istog dana, uopšte nije bila nikakva fotografija nego crno-bela reprodukcija slike Uroša Predića, naslikane stotinjak godina pre „ustaškog pokolja“.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari