Ne znam da li ste primetili da je umro Vinko Hafner? (ne Hju Hefner kako je pomislio jedan moj prijatelj kad sam mu to javio) U 95. godini. Njegovo ime nosi simboliku raspada Jugoslavije. Hajde da se za trenutak vratimo u turbulentnu 1988. godinu: Između zenita „antibirokratske revolucije“ (leto-jesen) i 17. novembra (smena kosovskog rukovodstva sa Kaćušom Jašari i Azemom Vlasijem), 10. oktobra te godine održana je još jedna dramatična sednica Centralnog komiteta jugoslovenskih komunista.


Ona će najviše ostati upamćena upravo po rečima Vinka Hafnera: „Druže Slobodane, razmislite dobro o putu koji ste izabrali.“ Milošević ga je gledao arogantno, a Vinko je podigao i prst dok je izgovarao tu antologijsku rečenicu, što je izazvalo pravu histeriju po Srbiji. Veću čak i od one kad su delegatima iz Slovenije i Hrvatske pomogli albanski, a delimično i bosanski kadrovi u neizglasavanju nekoliko srpskih delegata u Predsedništvo CK SKJ, a među kojima je najpoznatiji bio Dušan Čkrebić, dok je taj neformalni savez makedonski kadar Vasil Tupurkovski tada nazvao „neprincipijelna koalicija“, čime je oduševio srpsko javno mnjenje, da bi uskoro i on bio prezren.

Vinko Hafner je tada nastupao kao stari slovenački komunista, partizan i društveno-politički radnik. Mada, njegov nastup uprkos tome nije mogao da se posmatra izolovano od tadašnje perfidne politike slovenačkih komunista koji su te 1988. još formalno bili Jugosloveni, da bi istovremeno otvoreno podržali albansku iredentu, a kasnije i skliznuli u otvoreni separatizam i izdaju Jugoslavije. Koju je, naravno, izdao i Milošević ali na način koji je slovenačke i ostale separatizme učinio prihvatljivim i jedinim logičnim za Zapad. Apsurdno, ali tada su Slovenci podržali Albance da sutra više nikad ne bi s njima bili zajedno. No, dobro, u histeriji tih godina Miloševićeva propaganda je čak i Stipu Šuvara, iskrenog levičara i Jugoslovena, predstavila maltene kao ustašu, pa otuda i stari Hafner nije prošao nešto bolje. Iako su mu nacisti ubili nekoliko članova porodice zbog njegove pripadnosti partizanima. Opet se potezala stara priča kako smo im mi 1941. pružili utočište u Srbiji, a oni sad na našeg Slobu.

Drug Hafner mi je nakon dugog zaborava na pamet pao avgusta prošle godine. Naravno, niti je Vučić Milošević, niti je slovenački ekonomista Jože Mencinger neki Hafner, povodi i okolnosti su neuporedivi, ali nije da nema osnova za određene paralele. Mencinger je, dakle, prošlog avgusta u intervjuu Radio Slobodnoj Evropi posavetovao srpskog premijera da ne primenjuje šok terapiju, već da malo „uspori“- a što je u nabudženom naslovu redakcije dobilo maltene hafnerovsku dramatiku – „Vučiću, uspori!“ I to se primilo do te mere da je ovo „uspori“ postalo popularnije nego ono Veljino – „Miškoviću, povuci ručnu“. Vlada je zbog velike izborne pobede relativno arogantna, kaže Mencinger, i to je „relativno apsolutno“ i godinu posle tačno. Strukturne reforme se ne mogu sprovesti bez smanjenja socijalnih prava. I to se i događa. S druge strane, reforme su neminovne. Iz prostog razloga da bez njih tranzicja ostaje permanentno stanje.

Ali, Vučić, neko je tada mogao pomisliti, uslovnom „šok terapijom“ hoće da nadoknadi propušteni razvoj Srbije, te otuda ima retoriku reformatora iz vremena sloma komunizma, ili bar napadno đinđićevsku (punu metafora), dok iskusni Slovenac govori iz pozicije posttranzicionog Istoka sa svojim iskustvima i to je bio suštinski „strukturni“ problem te polemike, jer srpski premijer je (ne)očekivano odgovorio Mencingeru, kroz tekst za Politiku sa naslovom „Ubrzaj, Srbijo!“, koji se maltene nije bavio kritikama starog ekonomiste, već je bio mobilizatorski i marketinški intoniran za srpsku javnost. I mnogo učtiviji od Miloševićevog pogleda Hafneru.

Teško je ponekad sakriti osećaj da se reforme predstavljaju na „antibirokratski način“. Ima inscenacija, nadrealizma (proslava godišnjice Vlade u Kolubari) i tiranije privida i zato ne mogu kritike uvek biti nerazumevanje i otpor reformama, uprkos svim realnim „mrziteljima“. U srpskom društvu postoji „nova klasa“ sa parazitskim atributima i koja se realno opire promena. Nju je premijer dobro skenirao prošlog leta u polemici sa Mencigerom. S tim što je ta klasa poslednjih godina povećala brojnost i sa naprednjačkim klijentelistima. Svako ko dođe zapošljava svoje, a ne otpušta one koje je prethodnik zaposlio. Sablja je u rukama ministarke Kori Udovički i ona će izgleda da desetkuje „novu klasu“. Jedan njen bitan deo.

I mi koji se ne razumemo mnogo u ekonomiju imamo valjda ispravan utisak da je Vučić ipak donekle poslušao Mencigera, za razliku od Miloševića koji nije Hafnera. Vuk Drašković mi je pričao kako je krajem osamdesetih bio na nekoj tribini sa Branom Crnčevićem i oštro se usprotivio bojkotu slovenačke robe na koji je pozvao Milošević. Drašković je rekao da nam neprijatelji ne mogu biti slovenački majonezi i sokovi. I nije oduševio auditorijum. Onda je Brana, vešt na rečima, uzeo mikrofon i rekao, tobože lascivno, da su nam neprijatelji i slovenački brushalteri. I naravno da je dobio ovacije od raspomamljene publike. Iskustvo nas je bar naučilo da Slovence uglavnom treba slušati. I kad nisu Lajbah i Pankrti. I kad Mencigera Vučić nije uzeo za savetnika.

Opet, Brana Crnčević mi je jednom prilikom rekao da je „ovaj Đilas“ (Dragan), opasniji od onog (Milovana)“. Mislio je tu figurativno i na tretiranje ekonomije i razvoja. Crnčević je osnivao Srpsku naprednu stranku. Možemo li reći da je ovaj Vučićev konglomerat pod firmom SNS, ona partija koju je Brana pravio s Tomom? I da li verujete da je posle sve one tabloidne satanizacije s vrha stigla direktiva da se Đilas (Dragan) sad „malo diže“, ma šta to značilo. Čudne su te Vučićeve relacije sa DS i njenim rukavcima. Za laika često u najmanju ruku zbunjujuće. Znači, da reformi ima, i u sistemu i u partiji. Tek će ih biti. Čeka nas ustavna reforma, a famozna ministarka državne uprave i lokalne samouprave Kori Udovički najavljuje otpuštanje devet hiljada ljudi iz administracije. Viškovi zaposlenih u javnim preduzećima sačekaće famozna „restruktuiranja“. Ni to, sasvim sigurno neće 'odma. Ima Vučićeve susretljivosti sa MMF, ali i kod njih kao da ima nekih omekšavanja, penzije i plate su smanjene i to je hrabar reformski potez-ali kao što vidimo nije to sve zajedno baš „šok terapija“. I od Haškog tribunala se bar očekuje, povodom Šešelja, da makar bude kao MMF.

Pa zar smo već zaboravili i na onog mladog ministra Krstića sa izgledom šiitskog teologa. On je otišao upravo jer Vučić nije hteo „šok terapiju“. Inače, da li da podsećamo da je Krstić, onako liberalan, bio mala maca za liberala tipa Radulovića. Nemojte reći da ste zaboravili mučnu scenu kada je vlada htela da održi prvu javnu sednicu povodom budžeta, i kada Radulović nije došao na tu javnu sednicu gde je Krstić debitovao. To više nije bio samo tinjajući sukob. Umesto „šok terapije“ imamo reformsko taljiganje koje, i nezavisno od Vučića, može biti jedina realna alternativa tavorenju (fingiranju reformi). Vučićev reformizam prožet je, pa i nek' budemo malo cinični-socijalno odgovornim senzibilitetom. I u meri u kojoj je demagoški.

U nekoj formi pojašnjenja Vučiću, Mencinger je prošlog avgusta u Danasu na naše pitanje da li će Srbija morati da proda energetski sektor ponovio da je on teoretski protiv bilo koje prodaje proizvodnih kapaciteta, jer ste u suprotnom „samo radna snaga“. Boris Tadića je na jednom zatvorenom brifingu rekao da sve dok imamo EPS, mi imamo neku formu suverenosti.

Uprkos simbolici „slučaja Mišković“, dosadašnji tok Vučićeve vladavine razvejao je iluzije naprednjačkih pauperizovanih masa. Tajkunima se imovina neće nacionalizovati, pa podeliti narodu, već tajkuni, što je i jedino logično, postaju subjekti reformi. Ne mogu ovi jedini krupni kapitalisti koje imamo nestati da bi se pojavili neki „pošteni“. Logika kapitala, posebno „istočnog kapitalizma“ ne trpi takvo moralisanje. Tek ne gleda ko je bio u JUL-u, ko u DS, a ko u naprednjačkom kartelu. Kao jedna moja setna drugarica koju nikako da ubedim da ona njena pištaljka sa studentskih protesta 1996/97. ima tržišnu vrednost nula. Jedino kad bi ih sve skupili pa da ih prodamo „na kilo“. U smislu reciklaže. Ipak, nećemo jer su nam drage.

Pa naravno da je bilo lepše nekad kad se znalo ko su oni, a ko mi. Kako se ono kaže-bilo je nade. Zar je moguće da sad baš toliko nema nade. Ni malkice?

Hajde sad da se vratimo u mart 2005. godine: Na promociji knjige Vojislava Šešelja „Ideologija srpskog nacionalizma“, Tomislav Nikolić je istakao da će „jednog dana, svaki seljak reći: Imam imanje, traktor, stoku i knjigu Vojislava Šešelja, a i onaj u gradu što živi reći će: „Imam posao, stan, zdravu decu i knjigu Vojislava Šešelja.“ Ali, predsednik Nikolić danas kao da hoće da nam poruči da će „jednog dana, svaki seljak reći: Imam imanje, traktor, stoku i platformu o Kosovu Tomislava Nikolića“. Kao što će i onaj što živi u gradu reći: „Imam posao, stan, zdravu decu i platformu o Kosovu Tomislava Nikolića“.

Šešeljeva knjiga se za sada nije primila kao što je Nikolić mislio. Ne bih da budem nedržavotvoran, ali nešto sumnjam i da će se platforma primiti kao „Pelagićev narodni učitelj“.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari