Radoš Ljušić je konačno stisnuo ostatke zaklanih muda i održao konferenciju za štampu na kojoj je protest nekolicine pisaca i kulturnih radnika zbog najavljenog uništavanja knjiga nazvao – neviđenom hajkom. Na rečenoj konferenciji Ljušić je uglavnom mrsomudio o bezgrešnosti i zakonitosti svog „poslovanja“.

 Onima koji nisu iz branše, Radoševa objašnjenja mogu se pričiniti čak i razložnim. Uzmimo primer famoznih ugovora na „dve-tri godine“ po isteku kojih – saglasno Ljušiću – izdavač više nema prava da prodaje knjigu. To je, čestnejši moji, najobičnija dimna zavesa ili tačnije – pičkin dim. Ono – „dve-tri godine“ u ugovorima svih izdavačkih kuća odnosi se na autorska prava. Po isteku ugovorenog perioda izdavač – ako hoće i ako ima računa da knjigu doštampa – mora da pravi novi ugovor. Tiraž, međutim, za koji je izdavač već uredno platio honorar u isključivom je vlasništvu izdavača koji ima pravo da ga prodaje do kraja sveta. Ima, fakat, pravo i da ga iseče. Samo što to pravi izdavači nikada ne čine.

Neće ovo biti još jedna sumorna priča o Ljušiću, nego o onima koji se pretvaraju da nisu Ljušići. Kao što smo blagovremeno apsolvirali, ja Radošu ništa ne zameram; on, čovek, samo radi ono za šta je sazdan i projektovan – da sistematski uništava sve što nadilazi jad, bedu i skučenost njegovih vidika. U stvari, tipova poput Ljušića oduvek je bilo i još uvek ih ima u svim sredinama, samo što uspešnije sredine takve tipove drže na kratkom sidžimku, a ponekad ih i špricaju, ako razumete šta hoću da kažem. Ako ste razumeli, prelazimo na sledeću tačku dnevnog reda. Nije, dakle, problem u Ljušiću, problem je u ravnodušnosti takozvane evropske Srbije, koja se sve više pokazuje kao novinarska patka. Kuka i nariče „evropska Srbija“ – čuje se to do nebesa – nad strahovladom Overlorda Vučića, ali „evropskoj Srbiji“ ni na pamet ne pada da država u kojoj samo nekolicina podigne glas protiv varvarskog uništavanja knjiga ne zaslužuje ništa drugo osim strahovlade. Još ćeš ti, „evropska Srbijo“, takva kakva si, praviti Overlorda od blata. Jako idu Mara i svatovi. Samo čekaj!

I tu dolazimo u samo srce srpske tame. Moja teza da je mit o dve Srbije – onoj evropskoj i onoj radikalskoj, zatucanoj – čista budalaština pokazala se tačnom. Nijedna od te dve fiktivne Srbije nije u stanju da sagleda ništa izvan zaparloženog polja ličnih interesa. Seče Ljušić knjige – tako razmišljaše većinska „evropska Srbija – šta me pa boli Crven Ban, moja knjiga nije na spisku, a i što bih se, uostalom, zamerao Ljušiću, može zatrebati, nikad se ne zna. Ono, fakat, nije da nema nikakve razlike između Prve i Druge Srbije. Drugosrbijanci, recimo, umeju da vežu čvor na kravati, ne seru po dvorištu, natucaju engleski i umesto švargle jedu suši, ali tu je razlikama kraj. I zato, Radoše, seci, burazeru, ne štedi, samo pazi da u zanosu seče ne odsečeš Crven Ban.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari