U vreme hajke protiv Vuka Draškovića kad je objavio roman „Nož“, oglasio se i narodni heroj i prvoborac Vlado Šegrt, istaknuti društveno-politički radnik u Bosni i Hercegovini. On je negde izjavio da „Nož“ nije čitao, ali da ga osuđuje kao nacionalističku knjigu.

Bizarna matrica se ponovila i u slučaju Anđeline Džoli. Utisak je da niko od zabrinutih Srba koji su se proteklih dana oglasili povodom „antisrpskog ponašanja“ Anđeline Džoli, nije pogledao njen film „U zemlji krvi i meda“, što u starom dobrom „antibirokratskom maniru“ (kao i u slučaju Sretena Ugričića) nije problem da se kritikuje i poziva na otpor Holivudu.

Džaba ti što je Anđelina preko svog agenta morala da demantuje da je pozivala na ukidanje Republike Srpske, kad je to ovde stidljivo objavljeno i maltene ignorisano u odnosu na histeriju protiv nje. Zaboravila je zabrinuta srpska javnost na dve bake – Lenu i Maru Babić, srpske izbeglice kod kojih su holivudski glumci Anđelina Džoli i Bred Pit proslavili Uskrs 2010. Sa slavnim parom bake su se takmičile u tucanju jajima! „Ma, kao da mi je najrođeniji rod došao, tako je draga i familijarna“ – rekla je baka Lena tada za Press. Anđelina je na taj Uskrs posetila izbeglice u kolektivnom centru u Rogatici i obećala kako će učiniti sve da dobiju pristojan prostor za život. Obećanje je bilo ispunjeno. Zgrada u koju se se izbeglice uselile zove se ‘Vila Angelina’. I Lena je tada rekla da joj je slavna glumica toliko prirasla srcu jer joj nikada niko u životu nije pomogao kao ta lepa žena. Možda je sve to bila marketinška fora, ali i to je Anđelina.

Ja naravno, film takođe nisam gledao, ali sumnjam, šta god da u njemu ima, da su Srbi medijski prošli gore nego Kazahstanci u filmu „Borat“. Taj Borat Sadžijev je TV zvezda kazahstanskog „javnog servisa“ koji odlazi u Ameriku ne bi li naučio nešto pametno, a što će doprineti uzdizanju Kazahstana. Tokom boravka u Americi, slučajno na TV pogleda „Čuvare plaže“, zaljubi se u Pamelu Anderson, dobija poriv da je oženi, a to određuje i njegovu američku maršrutu. Borata briljantno glumi britanski komičar Saša Baron Koen, film je bio box office šampion i do tada na filmu najdrastičnije otvaranje teme „političke korektnosti“.

Borat je, na prvi pogled i oda antisemitizmu, Bušovom pohodu na Irak, kapitalni doprinos Hantingtonovoj teoriji o „sukobu civilizacija“, sentimentalna tabloidizacija etničkog čišćenja… Susedni mu Uzbekistanci su „izbačenih vilica, niskog čela, i naravno glupi“. U podtekstu „Borat“ je daleko složeniji, ali šta vredi: Vlada Kazahstana je zakupljivala prostor po svetskim medijima da demantuje tačku po tačku filma, ali to je bio pogrešan put kojim valjda neće poći Mile Dodik. Nije da Holivud ne ume da bude perfidan, ali ako nemate budžet da pravite „prosrpske“ filmove, bitke za imidž se moraju dobijati na drugim frontovima. Jedno retoričko pitanje: Da li neki realan igrani film o Srebrenici može biti baš „prosrpski“, ili kako bi se mogao snimiti „prohrvatski“ film o Jasenovcu, a da bude zasnovan na činjenicama.

Evo mog sećanja na prvi strani „prosrpski“ film koji sam gledao. Danas je nezamislivo da 400 ljudi (muškaraca) zajedno gleda pornić. Ranih osamdesetih, kad je po srpskim gradovima bio tek pokoji video rekorder, i mnogo pre TV „Palme“, to je bilo normalno. Doduše, prvo su se javno i masovno gledali „meki“ radovi Silvije Kristl (Emanuela). Sećam se kad je u dupke puni užički bioskop „Partizan“ (kapacitet oko 400) mesta, stigao prvi pravi porno film – „Strasti“ (nemačka B produkcija). U jednom trenutku glavna glumica pita gosta (koji neodoljivo liči na fudbalera Rudija Felera), da li želi viski ili neko drugo piće, a on kaže da pije samo piće svog zavičaja – šljivovicu! Kakve su se samo, dragi čitaoci, ovacije prolomile u grotlu „Partizana“ koji je mnogo ličio na beogradski „Odeon“. – Vauuuu, šnaps! – rekla je glavna glumica.

Ako nisam još pogledao Anđelinin film, jesam dva puta novu „Nemoguću misiju“ (Protokol Duh), u inspirativnoj režiji Breda Birna. Tajni agent Itan Hant (Tom Kruz), uprkos godinama, i dalje je u formi. Daleko od toga da je film „prosrpski“, ali pominjanje Srba je izvestan iskorak od stereotipa. Na prvi pogled jesmo negativci, masakrirali smo jednu hrvatsku porodicu, ali smo u suštini iskorišćeni kao opravdanje za nečiju manipulaciju, i to se na kraju filma otkriva. Šta li bi tek bilo da je Srpkinja glavni ubica, a ona je Francuskinja? Uprkos kampanjama koje mogu ići i putem filma, smešan je ponekad taj naš povređeni osećaj bitnosti.

Meni je uvek više smetalo što su u palanačkoj Srbiji, i u njenom „urbanom“ delu veliki glumci kao Tom Kruz ili Leonardo Dikaprio, omalovažavani iz prostog razloga što su lepi. Odglumiti autistu u „Kišnom čoveku“, kao što je to uradio Dastin Hofman, jeste virtuoznost, ali i manirizam, ali budi glumac pa odglumi njegovog brata, prosečnog i bezličnog japija u dramatičnoj psihološkoj promeni.

A sve je počelo sa „Top ganom“ 1986. godine. Pored nogu Keli Mekgilis taj hit pokazuje još nešto što komunističkom mentalnom sklopu nikada nije pošlo za rukom. Amerikanci su dizajnom i propagandom od svog vojnika napravili frajera: rejbanke, zipo, kamel za marince, laki strajk za pešadiju. A, šta je bilo u JNA: čojana sivomaslinasta bluza koja kad pokisne smrdi gore od užeglog kiselog kupusa.

Tom Kruz je još daleko od seksulanog oldtajmera. „Protokol Duh“ je i zavidan eksperiment sa libidom, ali ja sam mislio da se klinke ne pale više na njega. Sve dok nisam pogledao prvu epizodu „Vojne akademije“, nove igrane serije na RTS. Jedna cura koja je primljena na Akademiju (očigledno u vreme kad je ministar vojni Dragan Šutanovac), u sobi drži poster filma „Top gan“ !!!!, a ne poster Ace Lukasa, recimo. Scenarista Gordan Mihić i režiser Dejan Zečević imaju težak zadatak; da srpski patriotizam emancipuju od antiamerikanizma. Verovatno i da u auditorijumu normalizuju partnerstvo sa NATO. Što bi bio koopernikanski preokret u odnosu na TV seriju „Moj rođak sa sela“. A, da sačuvaju malo i duha stare JNA u filmovima i serijama, gde bi sad Ljubomir Bandović trebalo da bude Stole Aranđelović. Da vrate malo i duh ispraćaja u vojsku (…a tetke se izdojile same, suze brišu krajem od marame). Da srpsku vojsku predstave kao i vojsku manjina, da višak energije šovinizmom zatrovane omladine kanališu u pametnije stvari (vojsku). A da ne zaglave u julovskom patriotizmu pesme i spota „Volimo te, otadžbino naša“.

U prvoj epizodi, „gušteri“ su se skupili. Po pravilima žanra vatreno krštenje mora biti u nekoj akciji. Gde? Na Kosovu? Sumnjamo da će to biti osvajanje Kosova, jer ovo ipak nisu „Svemirski vojnici“ (Starship troopers) iz filma Pola Verhuvena (po knjizi Roberta A. Hajnlajna). Da li će iskušenje biti u zoni kopnene bezbednosti? Ili u nekoj mirovnoj misiji? Zadatak nije lak. Tipujem na misiju.

Da završimo sa Boratom. On kaže da u njegovoj zemlji pobeđuje onaj koji najviše tereta može da okači na testise, a da fiktivni premijer Kazahstana može da izdrži akumulator 8, 4 sekunde. Mislite o tome, drage partije, kad ističite svoje kandidate za premijera.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari