Ako već ne može Kori Udovički, možda bi najbolje bilo da Vojislav Koštunica bude novi premijer, a da SNS, SPS i URS podržavaju tu manjinsku vladu DSS. Kad čovek sluša i gleda Milorada Dodika, kao da oseća njegovu podsvesnu želju da i on bude premijer Srbije. Ili, da li bi bilo najbolje da Mila Đukanovića platimo po sezoni, kao što se dovode inostrani fudbalski stručnjaci?

Zaboravili smo i na koncentracionu vladu. Ona je, na primer, u zimu 2007. bila deplasirana za DS ako bi svi morali saborno pod jedan barjak odbrane Kosova, ali ako danas svi moraju pod barjak zbog ekonomskog kolapsa? Ili, da DS i SNS naprave vladu i oroče je da zajedno donesu nepopularne poteze?

Prosto je neverovatan trend da se trećeplasiranima i onim još niže rangiranim na izborima, nudi „maltene sve“. Ivica Dačić i njegova koalicija su zabeležili dobar rezultat, ali, ljudi, oni su ipak treći. Mlađan Dinkić je lavovskom i skupom borbom prebacio cenzus, ali, ljudi, on je šesti. Ej, šesti, i kao šestom mu treba dati „sve ekonomske resore“ i još valjda zdravstvo, pride, ako je verovati da je baš tako mislio Aleksandar Vučić. Boris Tadić je izgubio parlamentarne i predsedničke izbore, ali sad hoće da bude premijer. Kao da ne zna da nostalgija narod brzo uhvati i da je to maltene sutra. I ako bi teoretski SPS ostala sa DS i njenim premijerom, a zadrži sve do sada, plus uzme zdravstvo recimo, i ako naprave kompromis oko BIA, a namiri se i Dinkić, pa SPS sve sa Dodikom „proguta“ LDP u toj vladi, ili LDP džentlmenski odigra neku podršku bez ulaska u vladu, šta onda realno ostaje DS-u, s obzirom da oni imaju i gladna usta svojih koalicionih partnera. I ako im ostane Vojska, da li može ostati Šutanovac, i ako na čelu tog resora bude bilo ko iz DS, ipak je Tomislav vrhovni komandat. Ne bi valjda onda DS-u ponovo pripala pravda, jer bi neupućen pomislio da je to resor u kome su se najviše proslavili. Ili bi ta vlada imala 25 resora pa da svi budu namireni. Vlada sa Dačićem premijerom, sad je sve izvesnije, za DS je beznadežno deprimirajuća, kao i sam takav zahtev SPS.

Zbunjujuće je koliko DS okleva da ode u opoziciju i rasplamsa unutarstranačku borbu. Još više je zbunjujuće koliko je SNS spremna da ugodi Dinkiću i Dačiću. Tek je odvratno da DS i URS ponovo budu zajedno, nakon što Dinkić na sva zvona obnaroduje svoju analizu (anatomiju) odnosa u DS.

Takva je izborna matematika, kažu akteri izbora, a tu su i tajkunski interesi, kao i želje stranog faktora. Matematika jeste važna, dilovi i talovi posebno, ali u politici su ideje valjda važnije. I kakva je to sad ideja koja spaja Dačića i Dinkića – jednog „modernog levičara“ i jednog „tvrdog liberala“. I kakva socijalna pravda iz tog saveza može da proizađe. Dogovore li se SNS, SPS i URS, hoće li to biti ta famozna „ruska vlada“? Ili ćemo na kraju imati ipak neku „imunitetsku vladu“ (koja će biti brana hapšenjima za kojima Srbija vapije). Ili će svaka vlada na bazi matematike i trulih kompromisa biti samo tranzitna vlada – nikako ona koja bi trebalo da objavi i sprovede častan kraj tranzicije.

Pa šta je onda rešenje? Pa, nećeš valjda nove izbore. Skupo je i ništa se neće promeniti. Baš kontra. Može biti na kraju jeftinije od frankenštajnovske vlade i svašta se može promeniti. Ugledajte se na Grčku. Valjda Vesna Pešić i svi beli listići zemlje Srbije na tim izborima ne bi bili samo kritički sud javnosti. Imaju i kandidata – Kori Udovički, na primer.

Zar se bar sad, kad vidimo ovu mizeriju oko sastavljanja vlade, ne čini kako je pravo vreme za odluku da se ide na prevremene izbore bio dan kad je Cvetković odlučno raskrstio sa Dinkićem. Pozicija Dinkića i njegove asocijacije odavno je politički neurotična. Naivni su se ponadali da će prethodni izbori biti referendum za ili protiv Dinkića i da bi to bila njihova prava suština. Jednostavno, Dinkić je morao još više gore, ili ispod cenzusa. Na kraju je ispalo maltene isto. Mada, s tim trajanjem, on apsurdno održava jedini istinski i realni kontinuitet sa 5. oktobrom, i na neki način je katalizator reformisanih snaga iz devedesetih – SPS i SNS. I ma koliko to nekome zvučalo cinično; Dinkićevo kadrovsko umeće – fama o „ekspertima“- jak je koalicioni džoker. Možda ne baš DS-u, ali onomad DSS-u kao da je bilo lakše što je tu Dinkić da se bavi ekonomijama i privredama, kao što se i sad stiče utisak da bi i za SNS tako bilo najlakše. I tako do prve krize, kad se ponovo shvati da je ta konstelacija politički neurotična. I to nije uvek loše. Setimo se kako je Dinkić oštro istupio protiv izolacije u koju je srljao Koštunica nakon proglašenja kosovske nezavisnosti.

Dinkićev uslovni liberalizam se iscrpljuje u ekonomiji i privredi. Van toga, ta grupacija je hermafroditna. I otuda bez kompleksa spremna za razne saveze. Zamislite kako bi bilo smešno da Dinkića pitate da li treba rehabilitovati Slobodana Jovanovića, iako biste bez sumnje dobili korektan, rutinski odgovor. Ali, ako biste Dačića pitali treba li rehabilitovati Milana Nedića, dobili biste vrlo jasan odgovor. I takva jasnoća bi se očekivala i kad je u pitanju socijalna politika i još ponešto, te bi otuda Dačić teže smeo da pravi velike preokrete: pre podne si moderna levica (sa DS), a po podne dobiješ mesto premijera kod SNS, koja je uprkos razumljivoj trenutnoj idejnoj amorfnosti u svojoj suštini desnica. Za takav savez (kao i onaj sa URS), treba ozbiljnija zabrinutost za Srbiju i idejna dorada (jer neće se valjda vezivati na resantimanu devedesetih), od one Mrkonjićeve – ako neće DS, hoće SNS. Sa novim izborima to bi bilo poštenije. Kao što bi svašta bilo jasnije.

Još malo o ideologiji, ovog puta Nikolićevoj. Predsednik Hrvatske Ivo Josipović hteo je da mu dođe na inauguraciju, samo pod ciničnim uslovom da se ovaj odrekne svog četništva. Hrvatski predsednik verovatno zna da Nikolić može da se odrekne baš samo svog četništva, jer bi u suprotnom prekršio zakone zemlje kojoj je predsednik i u kojoj su četnici izjednačeni sa partizanima kao dva antifašistička pokreta. Iako je Tadić nesumnjivo komotniji u regionu od Nikolića, ja se ne sećam nekih njegovih preteranih otklona od temeljne rehabilitacije četništva. Možda jedine stvari koju je Srbija temeljno uradila u svojoj tranziciji.

Evo, koristimo priliku da Josipovića podsetimo na delove Nikolićeve političke biografije koje se možda nije setio. Nikolić je sa svojim bivšim šefom Šešeljem nastojao nekad davno da izbaci Tita iz Kuće cveća. Sa idejom da se Brozovi posthumni ostaci otpreme u Kumrovec. Ali, pazite ovo: Nikolić je rekao da besplatno može da ide samo leš, ne i materijal – to mora da se plati. Kad je rekao materijal, Nikolić je mislio na beton, mermer i armaturu, tačnije na sam objekat Kuće cveća.

Eto, sad bi Josipović mogao da iznese pred Sabor ideju da zbog Nikolićevog četništva, Hrvatska prihvata njegovu staru ideju; i da će prihvatiti, i kao domovina i kao antifašistička zemlja, Titove posmrtne ostatke.

Samo nešto sumnjam da bi uprkos četništvu Nikolić sad pustio da Tita odnesu iz Kuće cveća.

Inače, mrtvog Tita je od Šešelja i Nikolića mitraljezom M-84 iznad Kuće cveća branio niko drugi do Veselin Šljivančanin sa svojim vojnicima.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari