Za početak jedna jeres, koju nije bezbolno ni pomisliti a još teže napisati… „Pobesneli Maks“ iz 1979. godine prilično je loš film. Način na koji je snimljena akcija, naravno, sasvim je poseban i revolucionaran, igra većine glumaca divlja i sveža, dizajn sveta drugačiji od svega što je pre toga viđeno… ipak, kada najveći plus filma ostane da je „za ono vreme bio potpuno čudo“, to često znači da neće izbeći ružno starenje.

P { text-indent: 2.5cm; margin-bottom: 0.21cm; direction: ltr; color: rgb(0, 0, 0); line-height: 150%; widows: 2; orphans: 2; }P.western { font-family: „YHelvetica“; font-size: 12pt; }P.cjk { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 12pt; }P.ctl { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 10pt; }

 Obično se to dešava sa filmovima, muzikom, uopšte umetnošću koja je u datom trenutku moderna. Od sličnog problema pati, npr., i Karpenterov „Napad na policijsku stanicu“, koliko god da ga, subjektivno, i dalje obožavam, dok je, suprotno, „Oni žive“ življi nego ikad. Problemi „Pobesnelog Maksa“ su unutrašnji i spoljašnji. U svetu „Pobesnelog Maksa“ i dalje ima struje i vode, televizijskih programa, benzinskih pumpi i restorana, sudova i advokata i tužilaca u odelima, a opet, sve je negde pošlo po zlu, ljudi su izgubili sigurnost i nadu i na drumovima besni rat između motorizovanih bandi i surovih anarhoidnih policajaca koji su, čini se, prepušteni samima sebi i sopstvenim sposobnostima za preživljavanje. Zašto je to tako? Moglo bi se reći da je DŽordž Miler svesno prepustio gledaocu da sam izmašta svoj košmarni scenario o razlozima kraha jednog uređenog društva i namerno prikazao sveprožimajuću prazninu, no, film o praznini i prazan film nisu ista stvar, a „Pobesneli Maks“ pati od praznine koja ubija identifikaciju sa likovima i izaziva osećaj nezainteresovanosti. Uz to, kada se gleda sa tačke dramaturškog zanata, film nema gradaciju i ne dešava se mnogo toga dok čekamo na događaj koji će našeg junaka naterati da u poslednjih petnaest minuta izgubi razum i svaku samilost prema ljudskom rodu. Spolja gledano, dijalozi u scenama koje emotivno otvaraju Maksa su grozomorni, Mel Gibson bezizražajan i minijaturan u kadru, posebno kada mora da se bori sa megalomanskom i sveprisutnom orkestarskom muzikom. Uz sve gorenavedeno, još je veće čudo da je nastavak, „Drumski ratnik“, potpuno remek-delo, dok treći deo bolje da ne pominjemo (možda samo to da nije gori sada nego što je bio 1985. godine, uz, ponovo, svu nekontrolisanost muzičke podloge, ovaj put iz mozga Morisa Žara).

„Autoput besa“, i pored toga što je od trećeg dela prošlo trideset godina, jeste neka vrsta nastavka. Naime, prva tri dela tvore niz: najava raspada – potpuni raspad – prva društva nakon raspada. Dok je mesto radnje trećeg dela, „Bartertown“ (mada, kako mu i ime kaže, neka vrsta arapske pijace za sitnu trgovinu), bio samoodrživ, u „Autoputu besa“ imamo gradove i zajednice koje poseduju određena dobra ili proizvode koji se koriste u robnoj razmeni. Maks (Tom Hardi), progonjen nejasnom prošlošću (dete u njegovim vizijama nije ono iz prvog dela) koja će nam, valjda, biti razjašnjenja u daljim nastavcima (jer je, „Autoput besa“, o iznenađenja li, prvi deo planirane trilogije) biva zarobljen i odveden u, slobodno shvaćeno, grad kojim vlada Besmrtni DŽo (budući da je u originalu njegovo ime Immortan Joe zabavniji prevod bi bio, recimo, Besmrtan DŽo), zlikovcu koji se, kao i svi njegovi podanici, raspada od nekakve kuge ili mutacije izazvane radijacijom. Kao posledicu toga, od njega dobijamo samo oči i glas, što i nije toliko loše, naročito zato što pripadaju Hjuu Kiz-Birnu, koji je igrao negativca u prvom delu. DŽoovo društvo je tiranija sa nesumnjivim vladarom, njegovim bezumnim, indoktriniranim podanicima, i okolnim, jadnim narodom koji od vladara, na kašičicu, dobija vodu, osnovu njegove moći. Od tog trenutka počinje beskrajna akcija… Imperator Furioza (ne sećam se koji beše srpski prevod ali bi ovaj bio pravilan), vozačica cisterne vode koja se menja za naftu iz obližnjeg grada, organizuje beg, ka svom rodnom kraju, za sebe i pet DŽoovih harem žena za uživanje i rasplod. DŽoova auto flotila je juri, sa Maksom privezanim, kao prisilnim davaocem krvi, na pramac vozila jednog od vojnika (Nikolas Holt). Jasno je šta će se dogoditi: Maks se oslobađa, umirući vojnik biva preobraćen i njih dvojica (njihov odnos podseća na onaj između Maksa i Kapetana letelice iz „Drumskog ratnika“) zajedno sa Furiozom (Šarliz Teron) i pet žena tvore ekipu za bekstvo. Dizajn sveta je u svakom kadru zabavan mada ne više toliko realističan kao u „Drumskom ratniku“. Vozila su suviše savršena i zalaze u steampunk teritoriju. O da, potera ima čak i mutanta gitaristu koji sa vozila nakrcanog zvučnicima sve vreme bljuje vatru i cepa neki metal vanhejlenovskog tipa. Problem su, ponovo, kao u prvom delu, kratki trenuci smirenosti kada Maks i Furioza dele ispovesti i svetonazore (i to samo njih dvoje, pošto od pet žena, igranih od strane ćerke Lenija Kravica i četiri devojke manekenskih fizionomija, nema mnogo koristi, ni u dijalozima ni u akciji). Furioza čak, u sceni koja bi trebalo da bude suštinska a zapravo je koncentrat naivne jednostavnosti, izgovara da traga za iskupljenjem.

Feministički ugao dobio je dosta prostora u kritikama filma, no, da li je to sasvim smisleno? Harem žene, traumatizovane nakon života provedenog u svojstvu seksualnih objekata, ostaju inertne i tokom potere, dok Furioza pred kraj filma od Maksa dobija spasonosni putokaz, zapravo pouku da rešenje nije u bežanju iz društva već u njegovom menjanju. Tako posmatrano, „Autoput besa“ može se čitati i na reakcionaran način, sa ženama koje osećaju i delaju instinktivno i muškarcem koji zaključuje pomognut razumom (dok je, recimo, plavokosa ratnica iz drugog dela bila istinska ikona ženske samostalnosti). Bez obzira na sve, „Autoput besa“ jeste bezumni film za umne ljude, što u vremenu akcionog filma koji se skoro isključivo svodi na superherojske besmislice nije za zanemarivanje. No, nažalost, ne vidim razlog zašto bi ga iko gledao više od jednog puta, dok su kasete sa „Drumskim ratnikom“ bile masovne žrtve izlizanosti tokom osamdesetih godina XX veka. Maksovog i mog XX veka koji, se, eto, u stvarnoj istoriji nije samouništio već je tek metastazirao u ovo u čemu sada živimo.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari