Naprednjaci, po svemu sudeći, sami preuzimaju odgovornost da spreče naše skliznuće u socijalni očaj. A bili smo blizu dileme ili izbori ili „proleće“. Srećom, izbori su za neki dan pretekli proleće (16. marta u sedam ujutru, naspram 20. marta u šest uveče). I Srpska napredna stranka preuzima apsolutno većinsku odgovornost, za slavu u slučaju uspeha i za (po običaju u nas, krivičnu) odgovornost u slučaju neuspeha.

Rečeno uprošćeno do krajnjih granica, izbori su uspostavljanje narodne vlasti. Ako se narod popišmani, pokaje, preumi – pre narednih izbora, jedino mu ostaje ulica. Nije da nije paradoks – narod se buni protiv vlasti koju je sam izglasao. Tako je na primer bilo 1992. u Srbiji. Drukčije je bilo 1996-97. i 2000. kada je narod izlazio na ulice da bi odbranio svoju izbornu volju. Sada smo pak svedoci priličnog izbornog jednoglasja. Naprednjaci sigurni u „narodnu volju“, ipak se sada, preventivno pribojavaju mogućeg međuizbornog propitivanje legitimnosti vlasti, pa unapred optužuju Demokratsku stranku za prizivanje „Ukrajine“, „Bosne“, „proleća“…

U telefonskoj anketi koju je od 6. do 9. marta obavila agencija Pro pozitiv, na reprezentativnom uzorku od 1.409 ispitanika, saznali smo izborno opredeljenje 63% ispitanika, a nismo mogli da saznamo izborno opredeljenje 37% ispitanih građana. Među njima, jedni kažu da nisu sigurni za koga će glasati (13% od ukupnog broja ispitanika), drugi ne žele da kažu za koga će glasati (12%), treći izjavljuju da neće izaći na izbore (12%).

Znamo iz ranijih istraživanja da na izbore ne izađu svi oni koji imaju izborna opredeljenja, a takođe i to da se na biralištima pojavi mali broj onih koji bilo kako uslovljavaju svoj izlazak (još ne znaju, neće da kažu za koga glasaju i sl.). Kad ovome dodamo činjenicu o manjkavom biračkom spisku – jer prema najnovijem popisu punoletnih ima 5.923.734, a u aktuelnom biračkom spisku u Srbiji ima preko 800.000 više upisanih birača u odnosu na navedeni broj punoletnih, može se dakle računati na izlaznost između 3.750.000 i 4.000.000 birača, tj. na oficijelnu izlaznost od 55% do 59%.

Da li je moguće da se na telefonski razgovor o izbornim opredeljenjima radije javljaju pristalice Aleksandra Vučića i Naprednjaka? Da li je moguće da se ljudi plaše da putem telefona kažu za koga će glasati? Da li je moguće da telefonsku spravu nemaju baš oni koji ne glasaju za Vučića? Ako sve to nije tačno, i ako je tačno da oni koji su odbili telefonski razgovor o izborima (a da bi se dobio jedan sagovornik, bilo je potrebno okrenuti 4-5 brojeva), onda Vućić sada u nedelju dobija natpolovičnu većinu glasova, a čak i da ih ima za 7-8 postotaka manje, imao bi i tada apsolutnu većinu u Skupštini Srbije.

Dakle, na osnovu odgovora 891 ispitanika (od ukupno 1409 telefonom pitanih građana) koji znaju za koga će da glasaju, Vučić i SNS imaju 52% glasova, SPS i Dačić 10%, LDP i Čeda 6%, DSS i Koštunica 5%; ostali su ispod crte (videti grafikon i tabelu). Da ne ponavljam sva dobro poznata ograničenja telefonske ankete, ali ovo je stanje stvari konstatovano između 6 i 9. marta ove godine, na nedelju dana pred izbore. Da li distribucija glasova može da se promeni, može. Međutim, bitnih promena neće biti, mada su bitne i one koje bi se ogledale u nekoliko desetinki više glasova za pojedine partije, a što bi im omogućilo preskakanje cenzusa i opstanak u parlamentu. Na tu mogućnost nas upućuje veliki broj glasova partija ispod cenzusa – čak duplo više nego na prethodnim izborima!

Da pomenem neke zanimljive tendencije. U odnosu na ukupan broj ispitanika (1.409) za SNS će da glasa 33%, a od svih ispitanika sa osnovnom školom (ili bez nje) za SNS se izjašnjava 41%, a od svih visokoobrazovanih za Naprednjake glasa duplo manje – 21%. Za Vučića glasa nešto više žena (35%) nego muškaraca (30). Među onima koji će glasati za LDP nema nijednog ispitanika sa osnovnom školom. Retko koja žena se izjašnjava za radikale. Od 323 ispitanika iz Beograda nijedan se ne izjašnjava za URS na parlamentarnim izborima, a u izborima za gradsku skupštinu tek 0,94%. Po pravilu, ako na izbore izlazi jedan bračni partner, izlazi i drugi. Manja je saglasnost u izboru partije kojoj će otići glas. Od ukupnog broja bračnih partnera 59% glasa isto, a 15% različito, dok četvrtina ne zna kako im glasa bračni partner. (I ovde se krije moj odgovor onima koji prigovaraju istraživačima što ne dolaze do pouzdanijih rezultata: Šta očekujete od nas kad vi ne znate ni za koga glasa vaša žena, odnosno vaš muž.)

Kad je reč o vlasti treba reći da će nam parlament, po svemu sudeći, ličiti na punoglavca; napred glavurda, a iza nje – tanko, prozirno, gotovo ništa! Takvo telo nema šta da traži na kopnu, na suvom ono nema ravnotežu; u vodi je drukčije. A to je u saglasju sa onom pričom da Naprednjaci ne mogu bez vođe. A ni Srbija. Srbiju ovih godina pogađa suša… I priča o navodnjavanju postaje aktuelnija no ikad! A ako Beograd ode na vodu, šta ćemo sa splavovima?

Kad je reč o opoziciji, sve vidimo na primeru Demokratske stranke. Poenta je u tome što je vlast bila centripetalna sila te stranke, sa odlaskom sa vlasti prevladale su centrifugalne sile. Sa rasulom DS, došlo je do rasapa opozicije. Danas opoziciju jedino okuplja centripetalno delovanje naprednjačke vlasti. Očito vlast, a ne ova ili ona partija, uslovljava delovanje centripetalnih sila. A izbori nam dođu kao akceleracija (izvinjavam se fizičarima ako sam pogrešno razumeo neke pojmove).

Ne znam da li će buduća vlast gajiti opoziciju ili će nastaviti aktivnost na urušavanju opozicije. Prigodno se sećam Đinđićeve reakcije na primedbu kako DOS, uoči decembarskih izbora 2000. godine, nema nikakvu kampanju i kako ne koristi priliku da slisti opozicione socijaliste i radikale. Njegov odgovor je, približno, glasio: Ali, nama treba opozicija.

Možda je pak verovatnije da će opet, iznova, biti u pravu onaj iz Ovsišta Radoje Domanović što požive 35 godina i koji u Mrtvom moru (1902) opisuje idealnu zemljicu u kojoj vlast saziva opoziciju na zbor i u kojoj panduri na leđima donose ljude na opozicijski zbor. „Šta to znači? Niko živ neće u opoziciju! To se dalje ne može trpeti. Sve same pristalice uz vladu i vlasti, sve poslušno, sve mirno, pa to tako iz dana u dan, da se već čoveku zgadi i na tu poslušnost. /…/ Nigde vetrića.“

 

Autor je sociolog

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari