U autobusu „Autoprevoza“ iz Čačka na relaciji Beograd–Guča u četvrtak bilo je šarenoliko društvo – pet najboljih drugarica koje su krenule na koncert Ace Lukasa, jedan oznojeni hevi metalac u majici benda Manowar, maskirnim SMB pantalonama i vojničkim čizmama, gomila veselih bekpekersa, Evropljana, te vozač koji neodoljivo liči na Acu Lukasa. Samo nema „kosijanu“.


„Srećom, te nije vrućina“ – rekao je sa čačanskim akcentom, namršteno, „Aca“ vozač, pre no što je oko vrata ogrnuo roze peškir i seo za volan podno pravog pravcatog ikonostasa – na šoferšajbni i iznad nje zalepljene su mini-ikone svih mogućih svetaca – od vladike Nikolaja do Svetog arhangela Gavrila. Tu su i neizbežna Bogorodica sa Isusom u naručju, Beli anđeo kao i plišana lutka – pingvina. Vozač je mrko pogledao dvojicu Francuza koji su unosili pakovanje od šest piva. “Popizdeću ako neko bude tražio da ide u klozet pre Lazarevca“ – rekao je otpravniku na stanici, pre no što je pritisnuo gas-papučicu.

U Guču smo stigli za neverovatna četiri sata. Onaj metalac presvukao se negde kod Stepojevca – skinuo majicu Manowar i obukao T-shirt sa likom Draže Mihailovića. Taj autobus je bio Guča u malom – klinke koje baš briga za trube, hoće Lukasa, zatim stranci koji vole trubu, jeftino pivo & jeftine pljeskavice, onda pravoslavlje, četnici i malko namćorasti domaćini, koji bi da vas „oderu“, ako je moguće.

E, da, fale političari. Tek što smo stigli u Guču, dvojica sa šajkačama i kokardama se popela na spomenik trubaču, zavrnuli šorceve kao tange i vrckaju golim zadnjicama, tako da bi neko pomislio kako se upravo održava Parada ponosa „Dragačevo 2013“. Slučaj je udesio da u tom trenutku kraj spomenika naiđe Velja Ilić. I ko što red nalaže, zakitio trubački orkestar iz Vladičinog Hana štosom „crvendaća“. Mada su ona dvojica u tangama mislili da će da zakiti njih. Velju ovde, inače, doživljavaju ko lokalnog šeika – opštinari su mu se zahvaljivali što je jedne godine opštini Lučani omogućio pomoć Vlade u visini jednog njihovog godišnjeg budžeta, pa su te godine imali – dva budžeta. Zato je Velja obećao: „Guča ubuduće mora živeti cele godine, a ne od ’trube’ do ’trube’ (u dragačevskom žargonu ’truba’ je naziv za sabor – p.a.).“

I, naravno, fale neizbežni estradnjaci. Preksinoć je u Guči recimo bio Ekrem Jevrić, zvezda rijaliti programa, poznat po raznim stupidarijama, poput one da mu je omiljeni film „Takanik“ (u prevodu: Titanik). Jevrić je, kažu, u Guči delovao standardno – nije se znalo da l’ je poš’o il’ je doš’o – pa je pozdravio sve okupljene i dodao: „Drago mi je što se nalazim u mojoj rodnoj Crnoj Gori!“

Koncert Ace Lukasa počeo je rokenrol izvedbom dragačevske himne „Sa Ovčara i Kablara“ – njegov prateći bend i onako deluje ko Guns’n’roses na prinudnoj narodnjačkoj tezgi. Publika mu je pak fanatična & jednoobrazna – poslednji put u Guči su bili prošle godine kada je pevala Ceca (iako ni jedno ni drugo nemaju nikakve veze sa trubačima). A fanatizam? Pa reporter Danasa umalo nije pao u nesvest kada je video tinejdžerku koja je na mišici istetovirala lik Ace Lukasa.

Međunarodno takmičenje trubača, održano pre Lukasovog koncerta, gde su Italijani, Belgijanci, Francuzi… majstorski svirali srpske izvorne standarde „Pogledaj 'de, mala moja“ ili „Znaš li, draga, onu šljivu ranku“ (da se naježiš – što reče jedan), bilo je u drugom planu. Čak su i nagrade dodeljene maltene u bekstejdžu jer su producenti TV Pink tražili da što pre počne koncert „glavne zvezde“. Te ispada da su trubači na Dragačevskom saboru trubača nuspojave, nekakva obavezna pregrupa turbo-folk ikonama.

– Ne može estrada i truba. Mi ranije nismo dozvoljavali nikome od narodnih pevača da se ovde pojavi – sve to nervira Nikolu Stojića (84), jednog od tri živa osnivača Sabora u Guči. Sedimo u galeriji samoukih slikara i vajara gde Nikola lista Danasov specijalac o Saboru.

– Vama novinarima je interesantnije da slikate neke gole i pijane kako igraju. Mi smo predstavili za ovaj sabor 20 novih knjiga o trubi i Dragačevu, ali to je prošlo potpuno nezapaženo. Nijedan novinar niti funkcioner nije došao na promocije. A jedino to ostaje, svi mi ostali smo prolazni. Mladi dođu ovde, i ako ih posle pitate gde ste bili, šta ste radili, oni kažu – bili smo u Guči. Ništa drugo ne znaju. Dođu, napiju se i gotovo. To je za njih Sabor. A sve ovo je zamišljeno da Srbija plasira svoje tradicionalne vrednosti . Prošle godine se recimo orkestar koji je dobio nagradu za najizvornije muziciranje na bini pojavio u farmerkama. Ne može tako. Ranije su orkestri tokom celog Sabora morali da budu u narodnim nošnjama. Kad stignu, presvuku se, i ne skidaju nošnju do fajronta – seća se Nikola.

Sabor protiče i u znaku bojkota jednog dela trubača iz zapadne Srbije. Oni su ipak prisutni u Guči. Ali sviraju pod šatrama, van zvaničnog programa. Radiša Vitezović iz Kosjerića recimo sa svojim orkestrom nastupa u šatri “Kačara“.

– Unapred se sve zna ko će šta da osvoji. Zadnjih 10 godina bile su velike nameštaljke i mućke. Ne može više da se podnese ta nepravda, providno je – priča Radiša.

Njegov kolega Dragan Pejić u Guči je od 1976, i kaže – sad je najgore.

– Meni niko nikada nije tražio ništa, ali čujem od kolega da treba da se da novac da bi se pobedilo. U žiriju su i trgovci i direktori banaka, kakve oni imaju veze sa ocenjivanjem trubača. Oni se ne razumeju u ovo ništa – kaže Dragan, saboraš i bojkotaš.

S druge strane, orkestri sa juga i istoka učestvuju u takmičenju, i ne pada im na pamet da bojkotuju.

– Jedna je Guča, kakav bojkot, za ovo se spremamo cele godine – kaže Miloš Veličković, trubač iz Knjaževca.

Inače, noći u Guči standardno su pojačane striptizetama, trbušnim plesačicama, hektolitrima piva, jagnjićima i prasićima, ukratko – kao što piše na jednoj majici: „Slušam trubu, pijem pivo, jebe mi se za sve živo“. A još bolje je to opisao „usmeni“ pesnik iz kafane Kamiondžija: „Pijem, pljujem, sečem vene…“

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari