Da li su nacionalni stratezi kad su u opticaj pustili kontroverznu ideju da Republika Srbija i Republika Srpska izrode neku vrstu deklaracije (dokumenta) ‘o opstanku srpskog naroda’, uopšte znali da već postoji dokument na toj liniji i on se zove ‘Strategija očuvanja i jačanja odnosa matične države i dijaspore i matične države i Srba u regionu’.

Strategija je doneta 2011. i ekspresno je, naravno, stekla status kontroverzne. Formalno, to je dokument Vlade Mirka Cvetkovića, odnosno režima (ja više volim da kažem administracije) Borisa Tadića, iako se za njegove operativne tvorce smatraju nekadašnji Tadićev savetnik za nacionalno-regionalna pitanja i nacionalne organizacije Mlađan Đorđević, danas doajen evroazijskih (proruskih) integracija Srbije, i nekadašnji ministar dijaspore Srđan Srećković – u to vreme još uvek član Srpskog pokreta obnove (iz stranke isključen 2012).

Ponekad se zaboravlja da je Boris Tadić u nacionalnim pitanjima bio često prilično krut, a tek niko iz Evrope nije ni pomislio da ga poredi sa Vili Brantom u smislu spremnosti za sudbinski iskorak povodom kosovskog pitanja. ‘Strategija’ je izazvala konsternaciju u regionu: Hrvatski krugovi odmah su je nazvali ‘memorandumom 2’, a što je van srpskog korpusa stav prihvaćen konsenzusom skoro od Vardara pa do Triglava. Gde je ‘memorandum 2’, tu je neko ‘načertanije’, iako je kasnije, kad se odrekao Tadića, a spojio s Vučićem, Dačić i javno počeo da govori, bez kompleksa, o potrebi za novim ‘načertanijem’. Modernim. Svakako. U smislu da bi prihvatio i sugestije istoričarke Dubravke Stojanović. Hrvati su bili popizdeli na ‘Strategiju’, maltene kao da ona u sebi sadrži i finansijsku pomoć ‘Vladi Republike Srpske Krajine u egzilu’ (naravno da ne sadrži), a posebno se tlak digao Crnogorcima koji su protestovali pa je faktički ‘Strategija’ ublažena na Cvetkovićevoj Vladi.

Ozbiljno sumnjam da premijerka Ana Brnabić zaokupljena digitalizacijom državne uprave uopšte ima svest o onome što su joj Mlađan i Srđan, Mirko i Boris ostavili u nasleđe. Možda bi Ana Brnabić mogla da zamoli Vučića za razjašnjenje da li je ‘Strategija’ još važeća, jer ako jeste, mi teško da možemo doneti ‘ozbiljniji’ (nacionalniji) dokument po pitanju ‘opstanka srpskog naroda’. Još blaži i moderniji sigurno možemo (ali to verovatmo nije cilj dokumenta o ‘spašavanju naroda’), jer kad pročitate ‘Strategiju’, možete čak pomisliti da bi je Vučić odbacio kao ‘nacionalističku’.

Možda zadojeni naprednjačkom i radikalskom mržnjom prema ‘dosmanlijama’, Božidara Đelića pre pamtite po opskurnoj priči o tetkinom kauču gde se bio kao siromašak šćućurio dok se nije snašao nego po nekim mudrim izjavama. Đelić – neka vrsta dugovečnijeg Đinđićevog Lazara Krstića, kasnije kao potpredsednik Vlade Srbije zadužen za evropske integracije, izjavio je da borba za nacionalno pitanje i za evropske integracije Srbije ‘ne samo da nisu u sukobu već su u dubokoj sinergiji’. Upravo je to armatura ‘Strategije’ na koju evociramo uspomene – jer ona ima tu evropsku frazu koja iritira dušebrižnike etniciteta s kojima je srpstvo u koleraciji, pa se otuda ‘Strategija’ tumačila, dakako kao ‘velikosrpska’, ali kao retko perfidna. Jer nije imala romantizam nekog ‘načertanija’, niti trapavost i naivnost a upravo zbog tih karakteristika je i Memorandum SANU lako dobio zlokobnu konjukturu.

Prvi cilj ‘Strategije’, znači, čini pozicioniranje Srbije kao matične države kroz vraćanje poverenja dijaspore i Srba u regionu u matičnu državu, drugi cilj je bolja iskorišćenost kapaciteta dijaspore i Srba u regionu u podsticanju ekonomskog i privrednog razvoja. Kao treći, u istorijskom smislu najbitniji cilj, postavljeno je očuvanje nacionalnog identiteta. U ‘Strategiji’ jasno piše: ‘Politika Republike Srbija prema srpskom narodu u regionu mora biti moderna i usklađena sa najvišim evropskim i regionalnim standardima’. Da li bi Nikola Selaković i zarez dodao tamo gde se insistira na restituciji oduzete imovine građanima srpske nacionalnosti, srpskim udruženjima, institucijama i Crkvi, ‘Strategija’ podrazumeva da se Srbima u regionu pomogne da se integrišu u lokalne sredine, ali i da se sačuvaju od asimilacije. Naglašava se značaj Srpske pravoslavne crkve (obnova sakralnog nasleđa srpskog naroda, razvoj njene prosvetne oblasti).

Poznavanje i korišćenje srpskog jezika i ćiriličkog pisma (i njegovo nazivanje tim imenom) predstavlja ‘conditio sine qua non’. Da li bi Milorad Dodik išta dodao ovome? ‘Strategija’ se bavi stanjem srpskog naroda pojedinačno u svakom federalnom subjektu bivše SFRJ. Naglašava se i stimulisanje rada ‘Srpske mreže’, srpskojezičkog interneta, koji neguje srpsku kulturnu baštinu i omogućuje pripadnicima dijaspore i Srbima u regionu da se ne osećaju prostorno udaljenim od žarišta vlastite kulture.

Ozbiljne države, a Srbija pretenduje da to bude, moraju pokazati izvesno poštovanje prema kontinuitetu kad se već za njim toliko vapi. Nije sve ‘nulti čas’ istorije – novi početak. Bilo bi korisno da se Vlada Ane Brnabić, a pre svega predsednik Vučić odrede o ovoj ‘Strategiji’ prethodne vlasti. Da li ona još važi? Da li nam treba nova pored nje? Ako treba, gde ova nije dobra? Koliko smo se do sada rukovodili u skladu s njom? Ili smo je jednostavno ignorisali. Da li ona i simbolički treba da ima status ‘nacionalnog dokumenta’?

Ako bi je Vučićeva vlast ‘aktivirala’, da li bi reakcije iz regiona bile kao nekada: Iz Hrvatske smo tada čuli da su strateški ciljevi ‘memoranduma 20 identični sa ‘prethodnikom’, dakle ‘velikosrpski’ s tim da je način njihove realizacije prilagođen novim uslovima – izbačene su ‘bitke koje mogu biti i oružane’ (aluzije na Miloševićev gazimestanski govor). To je ‘doktrina’. Posebno su hrvatsku javnost nekada zagrebale reči tadašnjeg šefa srpske diplomatije Vuka Jeremića: ‘Zaštita interesa srpskog naroda u regionu je politički, istorijski, pa i moralni imperativ’. Taj ‘memorandum 2’ koji nosi duh Dobrice Ćosića u Tadićevoj odori imao bi za cilj da Srbiju ‘stavi u ravnopravan položaj sa zemljama na koje je izvršila agresiju’. Otuda Srbija vodi ‘perfidnu pokajničku politiku’. Srbi u regionu su, kako je govorio ministar Srećković, vezani za evropske integracije koje nemaju alternativu!

Iako dočekana na nož, ‘Strategija’ je donekle demistifikovala priče o još jednom zlokobnom ‘internom dokumentu’. U tom ‘internom’ dokumentu pojedini hrvatski krugovi su tvrdili da čak stoji preporuka da je Srbiji celishodnije da se totalno okrene Kini, jer ruska podrška je relativna. Podsećamo da je nakon žestoke reakcije Vlade u Podgorici, iz državne ‘Strategije’ bila izbačena sporna odredba kojom se tražila politička konstitutivnost za Srbe u Crnoj Gori (a i Hrvatskoj). Kao eufemizam za ideal – konstitutivnost, koristi se ‘pojačana briga za Srbe u susednim državama’.

‘Strategiju’ su kritikovali i građanski krugovi u Beogradu. Kao recidiviranje. Za te krugove prava Srba u regionu su legitimna, ali je ipak glavna teza Marka Nikezića da Srbima u regionu od Beograda bitniji trebaju da budu Zagreb, Sarajevo, ili neka druga prestonica u zavisnosti gde žive. Za nacionaliste, pa i one ‘demokratske’, to je jeres.

Sad, kad moguće stojimo pred novim dokumentima o ‘spasu nacije’, a ne znamo da li su stari još validni, treba se podsetiti reči advokata Srđe Popovića, koji je govorio o ‘ambivalentnom mentalitetu’ koji se odnosi na percepciju ratova devedesetih: Jedan deo demokratske javnosti je smatrao da je Miloševićevim uklanjanjem Srbija podvukla crtu nad politikom agresije i poraza, dok je drugi deo javnosti, koji je najviše personifikovao Vojislav Koštunica, smatrao da su mnogi srpski nacionalni ciljevi iz devedesetih bili legitimni i da ih je iskompromitovao karakter Miloševićevog režima.

Tehnologijom svoje vlasti Vučić je zaoštrio ‘ambivalenciju’. Moguće i potrebu za razrešenjem. Javno mnjenje Srbije se satire u raskoraku između otklona od pogubnog patriotskog narativa devedesetih (koji možda i može biti sa više katarze ako je u biti konvertitski), i revizije ‘ispravne’ politike koja je jednostavno imala loše geopolitičke okolnosti. U smislu da bi nas bombardovali ma ko da je bio na vlasti. To je cena želje za slobodom. S bilansom zločinačkog cinizma.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari