Svaka legalna ubistva nastaju tako što se u ime samog jezika čovjeku uskraćuje pravo na njegov vlastiti jezik, kaže Bart. Obimnom literaturom isto potvrđuje i dijahronijska lingvistika, počevši još od renesansnih teorija pa sve do studija savremenih geolingvista. Upravo geolingvistika, donoseći primjere iz cijelog svijeta, i iz različitih vremenskih epoha, jasno pokazuje koliko je svaka strka oko jezika, ili u našem slučaju imena jezika, u stvari politička, a ne primarno lingvistička. Štaviše, ona najčešće uopće nije lingvistička. Zato je svaka lingvistička teorija u slučaju kad je bila ancila ideologije, a ideologija je primarno politička, završila u sunovratu.
Drugačije nije ni moguće jer je svaki ideološki pristup jeziku, u suštini, samo jezička strana jednog šireg političkog procesa. Predstava koju nudi takva teorija neophodna je određenom političkom projektu i koristi se samo kao opravdanje onoga što taj projekat donosi, što opet znači da je ona, kao jezična politika, u tom istom ideološko-političkom projektu sistemski razrađena. A medijski i lingvistički diskurs je oživljava i dalje prenosi kao realnu. Zato nema nijednog ideološkog ni političkog koncepta bez „specijalizovane klase odgovornih ljudi“, kako Čomski naziva intelektualnu zajednicu – malu elitu – koja „razumije“ interese do kojih je svima stalo, i koja će putem medijske industrije, a posebno u uslovima ovakve slobode, napraviti određeno „raspoloženje u narodu“. Tome prisustvujemo svaki dan.
S druge strane, odnosno s naučne strane, ne dolazi nikakav glas razuma – naučni glas, budući da je cijeli obrazovni sistem, od Dejtona do danas, strogo kontroliran i preokupiran falsificiranjem historijskih činjenica, jer bez tako opsežne akcije cijela ova predstava, koja funkcionira gotovo stvarnije od stvarnosti, ne bi ni uspjela.
Okosnicu novonastalih političkih sistema čini stvorena naučno-obrazovna kasta koju postjugoslovenske etnonacionalističke elite čuvaju kao oči u glavi. A to drugim riječima znači da im takva, konformistička nauka može u svakom trenutku dati potreban privid, o čemu svjedoči i zadnja akcija specijalizovane klase okupljene oko Odbora za standardizaciju jezika Instituta za srpski jezik SANU u vidu saopštenje o statusu bosanskog ili bošnjačkog jezika, koje je potpisao predsjednik odbora dr Ivan Klajn.
Cijelo saopštenje dalo bi se objasniti rečenicom: kontinuitet pristupa SANU pitanjima koja se dotiču velikosrpskog zacrtanog nacionalističkog programa, ili: u SANU ništa novo. Isti je projekat, isti su ciljevi, isti su ljudi, samo što je sad sve pod lingvističkom maskom. Srbija se, kao postgenocidna država i društvo, nije uspjela suočiti sa svojom prošlošću, obilježenom ekspanzionističkim ratovima prema svojim susjedima. I ne samo da nije uspjela, nego to nije ozbiljno ni pokušala, što vodi zaključku da se takva politika još uvijek smatra opravdanom. Što se samog teksta tiče, pada u oči da autori aktuelnu situaciju u Bosni dovode u vezu s jezičnim „nedoumicama“ u Novom Pazaru i Prijepolju. Istina, sve to ima veze, jer su srpski građani postali Bošnjaci i prozvali svoj maternji jezik bosanskim upravo po uzoru na Srbe u Bosni i Hercegovini. I zašto jednom, u perspektivi, ne bi mogli dobiti entitet – republiku? Ako su Albanci dobili državu Kosovo, zašto se oni ne bi mogli nadati entitetu, barem? No, vratimo se tekstu koji se otvara „lingvističkom dilemom“:
„Dva su pitanja na koje lingvistika mora dati odgovor. Postoji li „bosanski jezik“ kao jezik različit od „srpskog jezika“? Moraju li Srbi upotrebljavati naziv „bosanski jezik“, na kojem insistiraju Bošnjaci?“
Dobro je poznato, naročito upućenima, da je lingvistika na oba pitanja dala odgovor: na jednoj štokavskoj osnovici imamo četiri standardne varijante koje se različito imenuju. Bosanska varijanta, prije rata nazvana bosanskohercegovački standardnojezički izraz, preimenovana je u bosanski jezik. I to nije samo stav „bošnjačkih“ lingvista. Na koncu, šta u nauci znači eventualna nacionalna pripadnost lingvista? Lingvist ili jesi ili nisi, pa ako jesi onda ti je poznata i lingvistička teorija, ili nisi, pa se njome i ne baviš. Da li ovo pridodavanje nacionalnog predznaka znači da postoji neka „bošnjačka lingvistika“ jer srpska, očito, postoji? Što se tiče druge rečenice, Srbi u Bosni i Hercegovini još su devedesetih opisivali svoju standardnu varijantu. I o tome postoji pristojna literatura, a koga zanima može se informirati u Institutu za jezik u Sarajevu. Drugi dio drugog pitanja je također podmetanje jer na nazivu bosanski jezik ne insistiraju samo Bošnjaci, nego i Ostali – koji se, kao i ja, izjašnjavaju Bosancima/Bosankama (a kojih, prema nezvaničnim podacima zadnjeg popisa iz oktobra 2013. ima više od 300.000), kao i moji studenti, Srbi i Hrvati.
Šta ćemo s nama? Bit će potrebna još veća Srebrenica ili Tomašica. Pojava izmišljanja novog imena za nešto što je već imenovano u lingvističkim teorijskim diskusijama naziva se ideološki motivirani lingvistički inžinjering. Ovim postupkom se imputira da je bosanski jezik politička konstrukcija, o čemu su opširno pisali i „dokazivali“ lingvisti uključeni u nacionalističke projekte, kao da srpski, tačnije srpski u Bosni – nije!? Za razliku od njega, ime bosanskog jezika ima neusporedivo dužu tradiciju, o čemu se oni koji ga osporavaju mogu lako informirati, da oni tu informaciju žele. Ostatak teksta slijedi iste „veleslalome“, pa tako saznajemo da:
„Prema bošnjačkim lingvistima, razlika između srpskog i tzv. bosanskog jezika je samo u imenu. A Bošnjaci hoće da jezik kojim govore zovu „bosanski“, nikako „bošnjački“. Ako se taj naziv shvati kao izraz „simboličke“ a ne komunikativne funkcije, onda treba podsetiti da nijedan narod ne mora prihvatiti naziv za jezik koji je u običaju kod drugog naroda. Ne mogu Slovenci Srbima nametati da jezik kojim govore i Srbi zovu „slovenski“ kad ga Srbi zovu „slovenački“, niti Romi mogu zahtevati da jezik koji oni zovu „romani“ i Srbi tako (a ne „romski“) zovu.“
Što se tiče naučne metodologije, ovdje primijenjene, koja se također ovako ismijava, posebno kad je riječ o komparacijama koje su ponekad nužne u rasvjetljavanju činjenica, ali kad se uspoređuje slično. Međutim, ako komparirate stvari koje nisu usporedive, jer su strukturalno različite, onda dobijate krivu sliku. E, tu nastaje falsifikat, a sa falsifikatom i pitanje: zašto i kome falsifikat treba? Situacija sa slovenačkim i slovenskim, istina, tiče se tvorbe, ali u slučaju na osnovu kojeg se uspoređuje, stvar je bitno drugačija, jer nema nikakvog utjecaja na slovenačku stvarnost: u Sloveniji nema Republike Srpske, a po svemu sudeći, neće je ni biti; na Sloveniju još od (zadnjeg) rata Srbija nema teritorijalnih pretenzija, sa Slovenijom nemate historiju opterećenu genocidom i velikodržavnim projektom, pa se možete igrati tvorbenim modelima.
Nastavak u sutrašnjem broju
Autorka je lingvistkinja u Institutu za jezik u Sarajevu
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
