U mnogim zemljama sveta, u njihovim kulturama, veruje se da je konj najveći prijatelj čoveka. Ipak, ova plemenita i lepa životinja veći je prijatelj Požarevljana nego drugih. Otkud to i čime smo zaslužili toliku naklonost te divne životinje? Mi toga, zasigurno, nismo svesni, konji, verujem, jesu.
Konji su nas, Braničevce, održali, pesma donekle. Vazda su kroz istoriju ovoga kraja protrčavali konji i junaci. Pesme su ispevavane tek tu i tamo, u Kasidolu, recimo, gde su nastajale lepe pesme i igrali se lepši konji vrani. U trenucima kada popadamo s konja, nije nam do pesama. Mnogima naročito nije ni do ovakvih kakve pevaju momci i devojke iz „ergele“ zvane zvezde velikog, koje neko uporno i u inat kulturi dovodi, i koje traju onoliko koliko i bat konjskih kopita koja se udaljavaju. I kraće.
Ljubičevske konjičke igre su prerasle u višednevno-noćnu predstavu, u kojoj svaki gradjanin Požarevca i okolnih sela nađe ponešto za sebe. U opštoj medijskoj halabuci o posećenosti pojedninih srpskih brend manifestacija, samo Požarevac može, ali zbog poštenja, skromnosti ili opreznosti gradskog rukovodstva neće to da učini, da najavi posetu od recimo milion i jednog čoveka. Ako su mogli drugi, zašto ne bismo to učinili mi? U ovom pijanom letu, koje je na izmaku, Guča je „uspela“ da smesti skoro milion (pijanih) duša na nekoliko hektara ravnice, u Leskovcu, evo, na Roštiljadi peče se pola miliona ljutih pljeskavica, plus jedna Ginisova, u Beogradu, na Bir-festu je nešto ispod miliona pivopija priželjkivalo te pljeskavice, u Zrenjaninu stotine hiljada njih dovršavaju ono malo piva što je od prestonice preteklo… Milioni glasača (uglavnom pijanih), bre! Ako znamo i da je milion Srba u belom svetu, te da je još toliko dece ispod deset godina, ispada da naše (skoro bezalkoholne) LJKI nema ko da dočeka i isprati.
Da nije gorepomenutih klinaca sa pesmama, koje odmah po pojavljivanju jedu skakavci, pa stoga traju samo dok se pevaju i to po sistemu: Uzme klinac-zvezda-rob mikrofon u ruke i poviče: Ajdemo svi! Idemo! Onda svi okupljeni, sa dvolitarkama piva prskaju oko sebe i pevaju kao da za to nisu (pre)plaćeni oni na bini, već publika, autor ovog napisanija ne bi ni z od zamerke nikome uputio. Neki, koji nisu za to odgovorni, pravdaju dovođenje zvezda velikog rečima: Narod to voli. A šta narod i koga sve nije voleo, kada mu ga je uporno naturala televizija? Setitmo se skore prošlosti. U rat smo, bre, išli kao na igranku, osim onih koji nisu gledali dnevnikove dodatke. Braćo, ne mogu zvezde velikog da hodaju Ulicom kulture. Nije to pravi put. A kod nas se njime češće ide.
U ovoj, višednevnoj požarevačkoj konjičkoj priči, sve teče skladno, brzo i nepogrešivo, slično takmičenjima ljubičevskih višebojaca na ljutim atima. LJKI počinju kod ljudi da izazivaju zadovoljstvo očekivanja lepog. Ovde, lepo dolazi na konjima. I to u trenutku kada nam život pokušavaju da ulepšaju stalnim vestima sa navodne berze, na kojoj naše besplatne akcije vrede pola lule duvana, seckanog zelenca.Lepo su nam ljudi rekli da su besplatne. I kad smo ih dobijali, ali i kad ih (pro)dajemo. Samo, lula ima svoju vrednost.
Ljubičevske konjičke igre, slobodno i pri čistoj sovjesti izjavljujem, zaslužuju da budu prepoznatljivost Srbije, Braničeva, Požarevca, Prugova i tako redom. Nose u sebi klicu viteštva, koju skoro da zaboravismo. Nije viteštvo samo jahati konja i pogađati strelom i kopljem, već sve organizovati tako, da nas ono prožme i kroz zabavu, umetnost, druženje. Zahvaljujući i LJKI, Požarevac je preskočio dugo nesavladivu preponu zapadanja u anonimnost. Do skora, svi su nas zaobilazili, izbegavali su da nam ime pomenu. Svi osim naših dobrih konja. A konja bez junaka nit je bilo, nit će ikad biti.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.


