Okolopijačni fašizam

Taj potencijal Tomović nije razvio iz istog razloga, ili bi trebalo reći: kompleksa razloga, zbog kojih se kod nas nikada nije razvio ozbiljan fašizam. Ogavan, da. Smrdljiv i glasan, da. Smrtonosan, da. Ali ne i ozbiljan. Na to ćemo se vratiti docnije, jer evo vidim Tomovića kako se približava kafeu u kojem ga već pola sata čekam. Tomović svojoj neodgovornosti i javašluku duguje činjenicu da je još uvijek živ. Samoubistvo zahtijeva određen stepen organizacionih sposobnosti, koji je Tomoviću nedostižan. Samoubistvo zahtijeva i volju, koje Tomović nema, kao što nema ni odlučnosti, još jedne stvari bez koje nema uspješnog samoubistva. No na to ćemo se vratiti docnije, jer evo Tomovića, napokon ulazi u kafe u kojem ga čekam već, mora biti, sat vremena. Slušaj, kažem mu dok skida kaput i sjeda za sto, ovo je prevršilo svaku mjeru: sat i po sam te čekao sad i nikad više. Želi mi odgovoriti, ali ne uspije u tome, jer su se baš u tom trenu tinejdžeri za stolom do nas uznemirili. Čim sam ih vidio da ulaze u kafe, znao sam da će biti nevolje. Kafana je bila prazna, jer ljudi ovdje bježe od mora, kao što i čitav grad bježi od mora. Pod prijetnjom strijeljanja oni, ovdašnji ljudi, ne bi kafu popili na obali mora. Ne! Umjesto toga, tiskaju se u kafićima preko puta pijace, gdje satima ispijaju kafe i puše, zureći pritom u pijačne nakupce i njihove gajbe pune kancerogenog povrća prošvercovanog iz Albanije. Čak i u tim okolopijačnim prčvarama gostima su dostupne novine i besplatan internet. Ali ni novine tamo niko ne otvara, kamoli internet. Svi po čitavi dan sa najvećom pažnjom prate kretanje gajbi sa povrćem. Čekaju popodnevne časove, kada se pijaca zatvara, kad nakupci spuste cjenu svog već polutrulog i, svakako, nejestivog povrća. Tada trče na pijacu i jeftino kupuju voće i povrće koje im inače ne treba, koje kupuju samo zato što je <I>jeftino<I>. Tako oni zamišljaju štednju: po naročito povoljnim cijenama kupuješ ono što ti ne treba. Kući se te mrcine, koje su čitav dan provele ispijajući kafe i pušeći, vraćaju puni bizarnog samozadovoljstva pa ženama, koje ih ne smiju pitati gdje su bili i što su činili jer će istoga trena dobiti po zubima, u naručje bacaju svoju trgovinu, koju ove kasnije bace u smeće, jer one su još ujutro kupile sve što je za kuću potrebno. U takvom se okruženju razvio naš fašizam, mnogo sam puta rekao Tomoviću. Ne u minhenskim pivnicama, nego u okolopijačnim ćumezima, ne među bijesnim, nezaposlenim radnicima, nego među dokonim neradnicima, ne kao ideologija krvi, tla i rase, nego kao ideologija pijačne tezge. Razvio se naš fašizam, dakako, dockan, kada je pijaca ideologija već bila zatvorena, kupljen je iz druge ruke, upola cijene, pljesnjiv i gnjecav, govorio sam Tomoviću. Oni, ovdašnji ljudi, mogu podnijeti samo skučen prostor, još sam mu govorio. More je za njih nesnošljivo, pogled na pučinu ih plaši, na horizontu oni vide samo prijetnju, pred kojom bježe natrag u krtičje rupe u kojima provode živote. Kafe pored mora smo za naše nedjeljne susrete Tomović i ja odabrali baš zato što u njemu nikad nema nikoga. Konobari tu obično spavaju oslonjeni na šank. To nam ne smeta. Nije da negde žurimo. Kad se probude, od srca nam se obraduju, obleću oko nas da ubiju dosadu koju jedino naš dolazak nakratko prekida. Jutros je, međutim, u grad stigla ekskurzija. Djecu iz unutrašnjosti doveli su da <I>vide more<I>. Djeca su izašla iz autobusa, ugledala more, u najvećem strahu vrisnula i bezglavo otrčala uzbrdo, put pijace. Dio njih, međutim, nije pokleknuo ni pred morem, pa su riješili svratiti u moj i Tomovićev kafe i tako uništiti moju i Tomovićevu kafu i moju i Tomovićevu nedjelju. Neko su vrijeme mirno sjedjeli i buljili u vodu, a onda su se, kao što sam rekao, pomamili jer se jednom od njih učinilo da je vidio jato delfina. Ostali su bez uspjeha pokušavali da snime životinje telefonom, ne bi li snimak poslije izložili na društvenim mrežama. Gomila čovjekove mladunčadi trčala je po kafeu s elektronskim napravama usmjerenim ka moru. Kada su se napokon smirili i sjeli, mladić s piskavim glasom rekao je da delfine treba ubijati, jer su štetočine. Njegov stric živi u Budvi, stric je ribar, njemu delfini jedu ribu iz mreža. Djevojkama je isprava bilo žao delfina – <I>tako su slatki<I> – ali su se na kraju složile: ako ih treba pobiti, šta one tu mogu. Ženke su se isključile iz rasprave i odlučile da na sajtovima o modi sačekaju dok se mužjaci ne vrate iz lova. Mužjaci su, pak, razmjenjivali iskustva: koji je najefikasniji način da se ubije delfin? Počeli su s pojedinačnim ubistvima: s barke mu se baci riba, pa ga kada izroni, ustrijeliš harpunom. Po tom su se dosjetili masovnih egzekucija: baciš nekoliko štapina dinamita na jato. U manje od minut stigli su do genocida: kantu fasadne boje od pedeset litara napunjenu ekserima i dvadeset kilograma dinamita s dugim fitiljom uz pomoć konopa spustiš na pedeset metara dubine, delfini su radoznali, jato prati kantu, kada dođe do eksplozije, to je kao da si detonirao manju atomsku bombu, tu više nema žive duše. Ja sam iznerviran, a Tomović prijatno iznenađen onim što je čuo. Ova djeca, dragi moj, pokazuju ozbiljan talenat, kaže. Ako se s njima bude radilo kako treba, oni bi se mogli do posljednjega poubijati, kaže, a ne kao mi, i svi prije nas, ostaviti posao međusobnog istrebljenja nedovršen, tako da ga moraju nastaviti neke buduće generacije koje će, opet, oboljele od javašluka kao i sve prije njih, krvave nenamirene račune u nasljeđe ostaviti nekim ljudima koji će na ovaj svijet biti pozvani nakon njih. Ova djeca bi, kaže, mogla ići do kraja, do potpunog istrebljenja. Ako pretpostavimo da i Hrvati i Bošnjaci imaju slične mlade talente, buduća će kasapnica, nadajmo se, biti i posljednja. Jer stanje je, složićemo se, kaže Tomović, nesnošljivo: računi od Kosovske bitke nisu još namireni, kao ni oni od Prvog, dakako ni Drugog svjetskog rata, o balkanskim i građanskim ratovima da ne govorim. Ubijanje na veresiju, eto šta je nama došlo glave, kaže Tomović: na vidiku da se vlastiti računi ne namiruju, da se živi i ubija na kredit, da se dugovi ostavljaju djeci u nasljeđe. Ponekad pomislim da je tvoja jedina zamjerka našem fašizmu to što je to krajnje neefikasan, takoreći šlampav fašizam, kažem Tomoviću. Naš je fašizam, naravno, sramota za fašizam, kaže Tomović. Negdje sam čitao o skupini balkanskih neonacista koji su se obratili pismom onima koje su smatrali starijom braćom, njemačkim neonacistima, pa im predložili saradnju, kaže. Nijemci im odgovorili da su za njih, oni, Balkanci, niža bića, da je za njih uvreda to što se ovi usuđuju nazivati nacistima i obratiti im se, te da će svakako doći vrijeme kada će im ovi za tu uvredu krvlju platiti. Šta su našim kretenima zapravo saopštili kreteni iz Njemačke? Balkanci ne mogu biti nacisti. Tek fašisti. Tako je i otac Nikolaj Velimirović, koga je Srpska pravoslavna crkva proglasila svecem, mlatio protiv Jevreja i veličao Hitlera, upoređujući ga sa Svetim Savom. „Jevreji i njihov otac đavo uspeli su laganim dugotrajnim trovanjem duha i srca evropskog čovečanstva da ovo odvrate od pravog bogopoštovanja i privuku na poklonjenje idolu kulture (…) Sva moderna gesla evropska sastavili su Židi, koji su Hrista razapeli: i demokratiju, i štrajkove, i socijalizam, i ateizam, i toleranciju svih vera, i pacifizam i sveopštu revoluciju, i kapitalizam i komunizam. Sve su to izumi Židova, odnosno oca njihova đavola“, pisao je ovaj svetac. Pa ga nacisti svejedno, kao Slovena, dakle pripadnika „niže rase“, strpali u Dahau, kaže Tomović. Fašizam, čak i kada je bijedan kao naš, zauvijek prlja, kaže. Biti fašista nije isto što biti panker, rejver ili metalac: ne možeš kada ti stvar dosadi, skinuti poderane farmerice, oprati kosu i ostaviti to iza sebe. Ne može se biti bivši fašista, kao što se ne može biti ni bivši ubica, kaže Tomović. Postoji, međutim, soj koji prezirem više od balkanskih fašista, kaže. To su balkanski ljevičari. Pogledaj, recimo, cirkus koji su napravili sa Gavrilom Principom i Sarajevskim atentatom, kaže. Da ti oči iskopaju ako pomeneš da je Princip bio terorista. Čovjek se usudi reći da je Sarajevski atentat bio teroristički čin i, već sutra, bude ustrijeljen u dnevnoj štampi od strane ljevičarskih crnih trojki. Iz potaje ispale u tebe čitav šaržer etiketa: „autokolonizator“, „reakcionar“, „sluga Imperije“ – Pri tome oni ni najmanje ne mare za činjenicu da je Princip sam sebe smatrao teroristom, kaže Tomović. Pa on je na suđenju na pitanje kako je naumio ostvariti ujedinjenje Južnih Slovena i njihovo oslobađanje od Austrije, odgovorio: „terorom“, kaže Tomović. Ali neće valjda Princip naše filozofe, spisatelje i filmadžije učiti što su bile njegove namjere. Čovjek bi, suočen sa enormnom Principovom popularnošću među ovdašnjim ljevičarima, pomislio da ovdje po čitav dan u vazduh lete zapadne ambasade, da se američki i evropski ambasadori ne usuđuju izaći na ulicu, u strahu od ljevičarskih atentatora, Principovih branitelja, kaže. A šta, umjesto da kao Princip ubijaju okupatore, rade naši borci protiv zapadne hegemonije? – retorički se pita Tomović. Žderu i loču na prijemima koje organizuju zapadne ambasade! – kaže Tomović. Apliciraju za EU fondove! – kaže Tomović. Idu na studijska putovanja po Evropi! – kaže Tomović. Ne propuštaju na promocije svojih knjiga i premijere svojih komada i filmova pozvati zapadne ambasadore! – kaže Tomović. Fukara! – kaže Tomović. Postoji – kaže dalje Tomović, doduše i soj koji prezirem još više od balkanskih fašista i balkanskih ljevičara: to su balkanski liberali. Ko su balkanski liberali? – pita. To su balkanski fašisti i ljevičari koji su najdirektnije finansijski vezani za evropske i američke, što javne što tajne fondove i službe. To su balkanski fašisti i ljevičari koji su miljenici zapadnih ambasadora, kaže. Kao što psa i mačku možeš naučiti da ne sere po kući, tako i balkanski fašisti i balkanski ljevičari nauče da ne budu fašisti i ljevičari dok jedu iz ruke zapadnim ambasadorima. Fukara! Fukara! – kaže Tomović i poskoči. Nešto sam danas nervozan, ti ovo plati, kaže i praktično bez pozdrava me napusti. Ispratim ga pogledom.

Učini mi se da je, kada je pomislio da ga više ne mogu vidjeti, Tomović potrčao ka pijaci.

Zbornik radova

Izdavačka Radnička komuna LINKS i MOSTART d.o.o. iz Beograda objavili su zbornik radova pod naslovom „Evropa – sedamdeset godina nakon Drugog svetskog rata“ (priređivači Alilda Brener i Saša Ilić). Reč je zapravo o velikoj anketi koju je organizovao časopis Beton International uputivši autorima iz različitih delova Evrope istovetno pitanje: Kako vide poslednjih sedam decenija i sadašnjost Starog kontinenta? Od tridesetak što sociološko-analitičkih ili literarno-esejističkih odgovora, Danas u dogovoru sa izdavačem prenosi tekst crnogorskog književnika Andreja Nikolaidisa objavljenog u originalu pod naslovom „Tomović – na način Tomasa Bernharda“.

Oprema teksta redakcijska.