Moja vera u putovanja bez sopstvenog prevoza se nastavlja. Imam i ja sada auto, poklonima mi ga je najstarija ćerka, ali više volim da podignem palac i podsetim ljude na doba kad je vladala dobra volja za drugog i solidarnost.

Stojim na Ibarskoj magistrali i čekam nekog dobrog čoveka. U autostopu nisu važni uslovi, već želja nepoznatog da prikoči i uključi desni žmigavac. Subota je. Zadužnice su. Moj palac dugo stoji u vazduhu. Kao da su ljudi koji napuštaju metropolu nervozni, neraspoloženi i ne primećuju tuđu bedu. Sumnjičavi su i nepoverljivi. Mnogima ispred šoferšajbne landaraju krstovi, ali oni kao da ne veruju u Boga. Zaboga, zadušnice su, a niko neće ništa da učini za dušu. Čak me i popovi, primećujem njihove mantije kroz staklo, zaobilaze. Ništa im ne znači to što ja koristim dodatnu sugestiju u vidu molitveno sastavljenih ruku.

Ne volim statistiku, ali ovoga puta rešio sam da brojim vozila koji ne žele da mi stanu. Prolazi pola sata, a automobili jure pored mene. Kiša rominja, nisam poneo kišobran, ali želim da istrajavam kao nekad dok sam bio mlad. No dobar čovek, ipak, postoji. Trista četrdeseti vozač mi staje. Uzgred, do sada tokom četiri decenije stopiranja, još se nije desilo da mi niko ne stane. Trista četrdeseti je stolar, popravlja nameštaj. Ide u Ripanj, svega nekoliko kilometara će me voziti, ali moje pravilo je da ulazim u kola makar išla dva metra. Bitno je samo da se krećem. Sedišta „Tristačetrdesetog“ su od mebla i veoma topla. Zagrejana su pa mi unutrašnjost kabine, posle smrzavanja i kiše, prija. Izlazim na velikoj raskrsnici i krećem ka Barajevu. Trčkaram i pitam se zašto su žene posebno hladne prema stoperima. Gde im je nežnost? Gde im je emancipovanost?

Ispred vulkanizerske radnje čekam veoma kratko, svega pet-šest minuta. Trideset drugi mi staje. Kamionet koji ide svega do Velike Moštanice, ali i to mi prija… A zatim, na veoma lošem mestu gde magistrala zavija u krivinu, staje mi kombi sa zrenjaninskom registracijom. Unutra je toplo, a ja odmah ubacujem frazu da sam umetnik i da ne bih nikakvo zlo učinio. Ne brini, kaže vozač, da sam te se uplašio, ne bih ti stao. Ja sam sa Banije, prošao razne strahote, zato sada saosećam sa bednicima kao što si ti. Iz Žitišta je, ima četrdeset godina. Želi da se oženi, ali veli da je teško naći dobru ženu. Slažem se sa njim i pričam mu moja iskustva sa ženama. Čekam da stignemo do Ćelija pa da ispadnem, jer on skreće za Valjevo. Bio je to dvadeset osmi putnik na Ibarki koji je izrazio pažnju prema skromnom podizaču palca. Odmah nastavljam jer je pristojno proširenje. Iznenađen sam jer mi već šesti automobil staje. Upadaj brate, kaže mlad Crnogorac, vozim dvadeset osam sati iz Štutgarta, jedva sam čekao da me neko rasani.

Eto, kad se učini jedno dobro delo, ono kao da se širi geometrijskom progresijom.

Možda je Beket mogao svoju kultnu dramu nazvati „Čekam Godoa“, tako bi izbegao glagol u neizvesnoti (Čekajući). U poslednje vreme sve sam radosniji da me niko ne razume i da nikog ne slušam. To je znak da ne pripadam epohi. To je znak da verujem u dobrog čoveka.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari