Na šta su mislili Angela Merkel i Dejvid Kameron

Istina je da su se na periferijama, ali i u samim gradskim središtima velikih zapadnoeuropskih gradova formirala nekomunicirajuća „paralelna društva“. Za njihovo formiranje krivicu ne snose, dakako, samo doseljenici, koji se po inerciji opiru asimilaciji, nego primarno državne vlasti u zemljama useljenja. U ovom kontekstu, kada Angela Merkel ili David Cameron govore o smrti „multi-kulturalizma“, oni ne priželjkuju takve ishode, kako je to u pravilu protumačeno kod nas iz potrebe opravdanja domaćih podjela po principu djeljenja ameba, nego implicite priznaju da se u njihovim zemljama nije do danas konzekventno promislio koncept migracija i integracija, kulturološke pluralnosti, susreta kultura ili inter-kulturalizma …

Profesor Frank-Olaf Radtke s Johann Wolfgang von Goethe sveučilišta u Frankfurtu am Main važi za jednog od vodećih njemačkih istraživača fenomena obrazovanja i migracija, kulture i migracija. U izuzetnom eseju „Od multikulturalizma ka paralelnom društvu…“ objasnio je kako se „multikulturalno društvo“, taj „semantički import iz anglo-američkog prostora“ krajem 80. godina preko noći pripitomio i u njemačkom i u drugim europskim jezicima, odnosno učinio mnogim liberalnim profesorima, političarima, svećenicima, medijskim bossovima, itd., idealnom sintagmom kojom se može objasniti „kulturološka raznolikost“.

SEBIČNI ODGOVOR BIJELIH DOSELJENIKA

Iz Radtkeova eseja može se saznati kako nitko još u sedamdesetim godinama 20. stoljeća nije u Sjevernoj Americi, u Australiji i u europskim metropolama zvao koncept etno-pluralizacije „multikulturalizmom“, nego je svatko putem tzv. nacionalne varijante rješavao fenomen etničkih razlika. Po ovom objašnjenju, „multikulturalizam“ u SAD i nije bio istinski multikulturalizam, nego sebični odgovor bijelih doseljenika iz jugoistočne Europe na pokret za jednaka prava (engl. equalrightsmovement) sve do tada službeno odvojene i iz političkih i socijalnih prava isključene crne manjine. Priznanje „etničke pripadnosti“ različitim useljeničkim grupama postalo je potom „novim medijem“ socijalnih razračunavanja oko pravične preraspodjele (engl. affirmative action), koji uključuje danas pored etniciteta i spol (gender) i seksualnu orijentaciju.

U Australiji je „multikulturalizam“ bio dijelom službenih vladinih naprezanja kako bi se prigušio „bijeli rasizam“, tradicionalno rašireni i duboko ukorijenjeni u načinu mišljenja većinskog stanovništva, kako bi se iznašao modus vivendi s australskim domorocima (aboriginals), te kako bi se legitimirala potreba uvoza radne snage iz susjednih azijskih zemalja, što je kod Australaca izazivalo otpore.

Slučaj treće najveće useljeničke zemlje Kanade, koja se sastoji iz domorodačkog stanovništva, stanovništva „osnivačkih nacija“ i doseljenika, je zbog „Quebec-Question“ i stalnih secesionističkih prijetnji iz frankofonskih dijelova zemlje slučaj za sebe, veli prof. Radtke, ovdje se radi o „paradoksalnom jedinstvu federacije u raznolikosti“. Dodao bih ovomu, kako je upravo u Kanadi postignut ogroman iskorak nakon što se, slično kao u Australiji, na prijelomu milenijuma smoglo snage ispričati „domorocima“, ili politički korektnije kazano „first nation“, za silne nepravde koje su im nanijete u prošlosti. Nažalost, prekasno…

KONZERVATIVNA LAŽ

U zapadnoeuropskim zemljama, bivšim kolonijalnim silama (Engleskoj, Francuskoj, Belgiji, Nizozemskoj) se nakon procesa dekolonizacija s fenomenom „multikulturalizma“ suočilo na vrlo različite načine, kako bi se „učilo ophoditi s neželjenim promjenama unutar religijske i jezične kompozicije svojeg stanovništva“.

SR Njemačka je dugo godina problem „kulturološke raznolikosti“ prikrivala „konzervativnom laži“ kako SR Njemačka nije useljenička zemlja, nego je samo iz ekonomskih razloga bila prisiljena dovesti u zemlju tzv. gastarbajtere (njem. Gastarbeiter – gostujući radnik). „Mi nismo multikulturološko društvo“ je postala poštapalica onih koji dugo vremena nisu htjeli čuti i znati o već egzistirajućoj „multikulturalnoj stvarnosti“, veli dr. Radtke. U međuvremenu se situacija promijenila, pa je čak i i entuzijazistička „nova ljevica“ koja se u vrijeme „vladinog crveno-zelenog projekta“ (1998-2005) založila u ime ljudskih prava – u Svijetu i za prava naroda na samoodređenje i njihovo međunarodno priznanje a u Njemačkoj za uvažavanje etničkih razlika i kulturoloških identiteta – morala uvidjeti i spoznati drukčija, otrežnjujuća iskustva. Na Balkanu i Kavkazu i na Baltiku moglo se vidjeti kuda vodi priznavanje „narodnosnih skupina“ u ime prava na samodređenje.

Riječ „etničko“ povezala se i u BiH i na Kosovu iznova s barbarskom praksom „čisćenja“ i povratkom agresivnog nacionalizma koji se posvuda u svijetu prazni putem građanskih ratova. Čak i u demokratski utemeljenim državama Sjeverne Amerike, ili u onim susjednim zemljama koje su važile za uzore (Engleska i Nizozemska) moglo se vidjeti kako pluralna društvena bića koja socijalno-politički priznaju rasne, etničke, kulturološke i religijske razlike, na taj način konflikte pojačavaju i tendencijski čine nerješivim, ocjenjuje profesor Radtke. Po Radtkeovom razumijevanju, one političke opcije koje su se od samog početka odlučile suprotstaviti strateškoj kampanji multikulturalizma, kao novom pogledu na stvarnost njihovih društava, inzistirali su na bezalternativnosti etnički homogenih društava u formi „domovine“ s njezinim „maternjim jezikom“ koji svoje osnove vuče iz zajedničkih, kulturološko ukorijenjenih vrijednosti. Oni koji nisu rođenjem i krvi mogli biti pripadnici ove vrste tradicije nisu, dakle, mogli biti ni ravnopravni sudionici zajedničkog društvenog bića danas, ma koliko mu doprinosili, što i nije bilo drugo do platfroma za izopćavanje doseljenika svih nacionalnosti i religijskih skupina, ali posebno onih iz tzv. islamskog svijeta.

Poslije terorističkih napada od „11. rujna 2001.“ nije bilo više riječi samo o tomu da se doseljenici imaju podvrgnuti „vodećoj kulturi“, nego se u javni govor uvukao neskriveni rasistički diskurs pod krinkom tzv. borbe kultura. U samoj Njemačkoj se poslije terorističkih napada u Madridu (2003.) i Londonu (2005.) počela legitimirati ideja o „propasti multikulturalnih društava“, pod čim se željelo ukazati kako većina ako ne i svi problemi potječu od „muslimanskih paralelnih društava“. Na taj je način ostala pošteđena krivnje domaća politička elita i država, neodgovorna i nesposobna misliti novu interkulturnu stvarnost u useljeničkim društvima.

ODGOVOR NA FUNDAMENTALIZAM

Uslijed medijske halabuke ostala su i kod nas i u Svijetu prešućena upozorenja kako se jedino smisleni odgovor na fundamentalizam bilo koje vrste (islamistički ili kršćanski, politički ili kulturološki) nalazi u prosvjetiteljskoj ideji i praksi političke moderne. Nije poznat, naime, drugi put transformacije tradicionalnih društava ili dijelova post-kolonijalnih useljeničkih društava. Po mnogim liberalnim ljudima, a ne samo tradicionalnim ljevičarima, ostaje ideologija multikulturalizma, mišljenog kao kulturološki pluralizam, smisleni odgovor na tradicionalni nacionalni egoizam i ograničenja koncepta nacionalne kulture i nacionalne države. Doduše, u europskim društvima koja se još uvijek nalaze u bolnom procesu preobražaja u postkolonijalno društvo doseljenika, piše Habermas u eseju Dijalektika sekularizacije, pitanje tolerantnog suživota različitih vjerskih zajednica dodatno je otežano izraženim problemom društvene integracije doseljeničkih kultura.

Fenomen tobožnje smrti „multikulturalizma“ se ne dade razumjeti, dakle, bez razumijevanja fenomena modernih migracija i (ne)uspjelih integracija u zapadna društva, posebice doseljenika iz tzv. islamskih zemalja. S druge strane je nužno dekonstruirati i raširene iluzije o „multikulturalizmu“ kao „čarobnom štapiću“ za rješavanje problema doseljeničkih društava i pokazati kako se iza ovog pojma i ne krije drugo do višedesetljetna problematična praksa „pozitivne diskriminacije“, slabo poznavanje i uvažavanje kulturološkog pluralizma, te iz toga proistekla nekonzisteno promišljena useljenička politika u većini zapadnih društava.

Multikulturalizam se, dakle, i poslije svih zlouporaba i nekonzistentne uporabe samog pojma, i dalje smatra smislenim političkim odgovorom na tradicionalni nacionalni egoizam i ograničenja koncepta nacionalne kulture i nacionalne države. On se samo u postsekularizmu više bezuvjetno ne zove tako, nego „kulturološkim pluralizmom“, „inter-kulturalizmom“, i tsl. Pri tome se ne smije imati iluzija, ni u jednom drugom, nego samo u zapadnom svijetu su otvorene kakve-takve mogućnosti za kulturološko pluralistička, u biti kozmopolitska društva i u onoj mjeri u kojoj su pravna država i civilno društvo prisilile političke aktere na poštovanje visokih standarda zaštite ljudskih i manjinskih prava, ma o kojim se manjinama radilo, vjerskim, doseljeničkim, spolnim (gender), i dr.

„U što vjerovati i dalje, ako ne u ideju mulltikulturalizma“, poručio je, primjerice, autor svjetskog bestselera „Sofijin svijet“ Jostein Gaarder neposredno nakon masovnog pokolja u Norveškoj, počinjenog u ime „obrane Europe od multikulturalizma i marksizma“. Ovdje se, dakako, multikulturalizam i marksizam optužuju implicitno da su otvorili vrata islamu kao stranom elementu u zapadnoeuropskoj kulturi, o tomu nema nikakve iluzije. Norvežani su, i to je ono što je fascinirajuće bilo u cijeloj nesreći, na ekstremističku mržnju prema kulturološkoj pluralnosti, uključivo vjerskoj u liku islamske vjere, odgovorili filozofijom i praksom „otvorenog društva“ i multikulturalizma.

DESNI EKSTREMIZAM

Unatoč kontra-udarcima raznih vrsta realno je očekivati, dakle, da privrženici ideje dobra u politici, ideja prosvjetiteljstva i političke moderne i dalje posvuda inzistiraju na nužnosti transformacije tradicionalnih društava u multikulturna ili interkulturna kozmopolitska društva, u čijoj je osnovi respekt i zaštita prava čovjeka i svih manjina. Ali, da bi se ka tom plemenitom cilju moglo smjelije i uspješnije iskoračiti, nužno je odgovoriti na pitanja: otkuda i u zemljama političke moderne jačaju desno-ekstremistički pokreti, koji iznjedruju sulude skupine ili pojedince; tko je sve ili primarno odgovoran za nastanak i opstanak nekomunicirajućih etničkih zajednica u društvima političke moderne; otkuda i u ovim društvima toliki i takav strah od gubitka temeljnih kulturoških oznaka; zašto se nesposobno shvatiti i kod velikog dijela domaćeg i useljeničkog stanovništa da su neophodne „žrtve“ s obje strane, te da je u susretu kultura, religija i civilizacija šansa za međusobno prožimanje i obogaćenje. Nadati se da je poslije ovih kontekstuiranja i objašnjenja barem za zeru lakše pojmiti zašto su izjave A. Merkel i D. Camerona o „smrti multikulturalizma“ dočekane posvuda s velikom pažnjom, ali samo na Balkanu s neskrivenim oduševljenjem? Uostalom, govoreći o „smrti multikulturalizma“ Merkelova nije kazala da je u Njemačkoj previše islama, nego joj se učinilo da je u njoj (ostalo) premalo kršćanstva. O tomu bi se dalo sporiti, ali rješenja nisu ni u višku ni u manjku religija, svejedno koje, nego u novoj političkoj kulturi, iznjedrenoj unutar Europske unije, s mukom, dakako. Ne kriju li se, dakle, upravo u kompliciranoj EU-političko-kulturološko-ekonomskoj radionici u liku nove političke kulture odgovori i na pitanja o navodnoj smrti multikulturalizma? Nije li potrebno, habermasovski kazano, i u „postkolonijalnim društvima doseljenika“, i drugdje, recimo kod nas, na trans-nacionalno transformacijski, kozmoplitski način, misliti pitanja susreta kultura i njihovog prožimanja? Nije li konačno došlo vrijeme da se osmisli koncept trans-nacionalnih kulturoloških pluralizacija i socijalizacija, u čijoj je osnovi međusobno uvažavanje i prožimanje sve međuovisnijih kultura, religija i svjetova?

Doduše, nekima i filozofija inter-kulti nalikuje „ideologiji multikulturalizma“, dakle čini pogrešnom ili nedostatnom, odnosno nekakvom novom utopijom. Ali, u čemu je alternativa, ukoliko se želi živjeti u miru?