Sekvenca koja je podstakla možda najveći broj kritičkih rasprava o Hičkoku i koja omogućava skretanje naklonosti od Marion ka Normanu jeste ubistvo pod tušem. Ova scena, koja je jedan od najpoznatijih trenutaka u istoriji filma, posmatrana je i kao klasičan izraz nasilja muškarca nad ženom.

Ipak, ona je i izrazito dvosmislena, čini mešavinu sadističkog uživanja i duboke tegobe; taj čin izvodi poremećeni ubica koji je u trenutku kad ubija konstruisan kao žena, sopstvena majka. (U stvari, u početku se čini da je rečo nasilju žene nad ženom.) Ključni činilac u naklonosti prema Normanu jeste njegovo očigledno ludilo, preuzimanje persone majke.

Ubijanjem svoje glavne zvezde, Dženet Li, na pola filma Hičkok je prekršio holivudski protokol (iako slično postupa i u „Sabotaži“). Montažom je ne samo „postignut utisak da nožubada žrtvu“, nego je i rezom korišćenim u sceni tuširanja film presečen nadvoje i pažnja prebačena s Marion na Normana. Robin Vud u velikoj meri zaslužan za prve pohvale Hičkoku u filmskoj kritici na engleskom jeziku, ističe da je presecanje identifikacije s Marion najbrutalniji element. Pošto smo odahnuli nakon užasne scene pod tušem, mi nemamo drugu mogućnost nego da se poistovetimo s Normanom. Ta identifikacija je zapečaćena naizgled kratkim trenutkom u filmu: dok lagano tone u močvaru koja se nalazi iza hotela i u koju ga je Norman dovezao, Marionin auto, s njenim lešom uvijenim u kupatilsku zavesu u gepeku, na trenutak zastaje, kao da će prestati da tone. Mimo svoje volje, gledaoci žele da auto nastavi zadatim putem, što znači da se nadaju da Norman neće biti uhvaćen. Nakon pauze, auto nastavlja da tone, ali tada smo većprešli na drugu stranu. U skladu s takvom sadističkom identifikacijom, ubistvo Arbogasta čini se opravdanim, a uporna Samjuelova i Lajlina istraga doživljava se kao pretnja Normanu.

(I pop je bio tu. „Šta će on ovde?“ upitao sam.

„To je policijski sveštenik“, odgovorio je Jonatan.

Znao sam da sveštenike pozivaju kad su slučajevi teški, mada je ovog, Le Vit mu je bilo ime, bio grozan glas da se naslađuje najgorim zločinima povodom kojih se od njega traži da pruži duhovnu utehu.)

Da li postoji biblijski tekst koji se ukršta s Psihom? Čini mi se da Knjiga o sudijama 19, takozvana priča o Levitovoj naložnici, na dobar način izražava logiku koja se može porediti s ovim filmom jer je i tu žena brutalno ubijena. Ključni tekst za moju svrhu nalazi se pri kraju priče (19:29): „I došav kući svojoj uze mač, i uze naložnicu svoju i isiječe je s kostima na dvanaest komada i razasla u sve krajeve Izrailjeve. Nije jasno da li je bezimena žena umrla od posledica grupnog silovanja u Gavaji (mada je Septuaginta jasna u tom pogledu); kao odgovor na Levitov poziv „ustani da idemo“ napisano je samo sledeće: „Ali ne bi odgovora“ (19:28). Zato se može protumačiti da je Levit bio saučesnik u njenom ubistvu: on je ubija dok je seče i komada.

Priča zbunjuje skoro sve kritičare Biblije jer u njoj gotovo da nema pokušaja spasavanja. Čak i kad postoji napor da se razume njegova logika (kojoj ću se ubrzo vratiti), tekst se tumači kao negativan primer, kao znak lošeg stanja stvari, kao nešto što pokazuje koliko biblijski tekst može biti mizogin, kao „najstrašnija priča Hebrejske Biblije“ (Bal 1993:209). Ipak, u vezi s tim tumačenjima zanimljiv je način na koji je čitaočeva identifikacija ili simpatija čvrsto vezana za bezimenu naložnicu, kao što je vezana i za Marion u „Psihu“. Nožtakođe podleže sličnom tumačenju: njegova penilna penetracija i čin rasecanja prilikom silovanja i komadanja presecaju i čitaočevu identifikaciju sa ženom i neprimetno je pomeraju ka Levitu (na isti način na koji Norman zadobija našu naklonost). Pošto je samo telo iskasapljeno i ispisano, pošto je postalo pismo koje sadrži poruku (Bal 1993:224), poistovećenje se prebacuje na pisca, Levita. Ovo je važno za ostatak priče jer se sada čini da je Levit agens osvete i čitalac ga podstiče da kazni Venijaminove sinove iz Gavaje. Dok se priča razvija do 21. pevanja, mi stičemo utisak da je Venijaminovo pleme pravedno kažnjeno za zločin i da su Izrailjci bili sažaljivi kad su nekolicini dopustili da preživi. Ali čitalac biva upecan upravo odlaganjem pokolja nad Venijaminovim plemenom: prve dve pobede koje ono izvojuje stvaraju trenutak napetosti, uporediv sa zastojem tonjenja auta „Psihu“. Mi na trenutak ili dva zaustavljamo dah i s olakšanjem odahnemo kad kola nastave da tonu, kad je Venijaminovo pleme konačno poraženo. I kao što dajemo podršku Normanu, tako navijamo i za Levita.

Obrt je u tome što se podrška Levitu prebacuje unatrag, na narativ koji prethodi komadanju naložnice. Tu počiva jeziva „istina“ ovog teksta, zaokret koji pokazuje čitaočevo saučesništvo, jer podrška Levitu znači želju da naložnica bude isečena, pretpostavku da zločin“, „strašno djelo“, nije bio usmeren protiv žene nego protiv samog Levita. Isto se može reći i za ubadanje Marion u „Psihu“: i biblijski tekst i film angažuju nas „kao saučesnika – što je uloga koja nam, kako film / tekst odmiče, postaje sve odbojnija“ (prilagođen navod iz Keith Cohen 1989:147).

U ovoj priči sadistički impuls se ukršta s borbom za prihvatljive i neprihvatljive oblike nasilja. Ovde se komadanje čini kao prihvatljivo nasilje – nijedan Izrailjac ne negoduje – a silovanje koje su počinili „bezakonici“ (19:22)/“Gavajani“ (20:5) kao neprihvatljivo. Prihvatljivo je i da 400.000 naoružanih vojnika kazni Gavajane, iako takvo postizanje hegemonije ne prolazi nekažnjeno (40.000 Izrailjaca gine u prvim dvema bitkama, 20:21, 25). Zar to nije jasan pokazatelj razlike između nasilja kojim se održavaju društveni poredak i hegemonija i nasilja koje ista ta hegemonija naziva „strašnim djelom“? Ovu tvrdnju potkrepljuje veza između komadanja naložnice i prinošenja žrtve. Po jednom starom tumačenju, koje na neočekivan način oživljava Bal, termini korišćeni u 19:29 „odgovarajući su termini za sečenje životinjske lešine“ i za ritual „sečenja žrtve za žrtvovanje“. Bal smatra da cela priča govori o žrtvovanju, ponavlja Postanje 22, samo što je ovde posredi sistematsko protivžrtvovanje, proces u kojem se od dara odustaje, u kojem je silovanje nešto što kalja, a komadanje desakralizuje. Ali, kao što sam većpomenuo, upravo banalnost žrtvovanja ukazuje na sveprisutnost hegemonijskog nasilja.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari