Građenje mostova saradnje među ex-yu zemljama

U stvari pokušavam skretati pažnju BiH zainteresirane javnosti na važne događaje i procese, u krajnjem približiti ideju i praksu europskih integracija, kako bi se polagano pomjerali postojeći balansi nepovjerenja i nerazumijevanja između EU i zemalja zapadnog Balkana (ZB), uključivo BiH, koje je najbolje smjestiti u napetosti između straha i omraza razne vrste.

Zapadni Balkan prioritet španskog predsedavanja EU

Čitam prije par dana priopćenje iz Ministarstva vanjskih poslova (MVP) povodom posjeta španjolskog MVP svom kolegi bosanskohercegovačkom MVP, kako je ovaj potonji naglasio „da Bosna i Hercegovina ima velika očekivanja od samita (summit) EU – ZB, koji je inicirala Španjolska, a koji će u junu 2010. biti održan u Sarajevu“. Visoki gost, pak, je „istakao“ – stoji u ovoj birokratskoj škrabotini – da njegova zemlja „predano radi na ispunjavanju prioriteta EU, a ZB i BiH su vrlo visoko na toj listi“.

I uistinu, tko iole pažljivije prati zbivanja u EU zna da je španjolski MVP uvrstio našu regiju kada je obrazlagao prioritete španjolskog predsjedavanja EU početkom ove 2010. u Europskom parlamentu u Strazburu (Strasbourg). A mora se priznati, također, da je španjolski MVP prvi i obznanio u martu ove godine mjesto održavanja budućeg samita EU posvećenog ZB. U Sarajevu je ovih dana, pak, izrazio nadu da će „konferencija u Sarajevu biti od historijskog značaja“ i ujedno „prilika da BiH pokaže svoje čvrsto opredjeljenje i posvećenost europskoj budućnosti“.

Tu već počinju dvojaki problemi. U BiH se (kvazi)političke elite, barem njih većina, sustavno ponašaju protureformski i protueuropski, zbog čega se zemlja ne nalazi ni na mapi za MAP, kad je riječ o pristupu NATO, i nije ni blizu mogućnosti da podnese aplikaciju za status kandidata za prijem u punopravno članstvo u EU. Tako njenim političkim čelnicima, u krajnjem, i ne preostaje drugo do da „polažu“ veliku nadu u neko čudo i pomoć izvana, u neku „prečicu“ ili čarobni štapić koji bi nadomjestio i nedostajuću političku volju o stabilizaciji zemlje i sve propuštene obveze na putu i prema NATO i EU. Uostalom, I to je njihova „žvaka“ za lakovjerne, njima nije ni do kakve ozbiljne reforme i pravne države, najbolje im je u ovoj „dogovorenoj neodgovornosti“, kako ja imenujem ovu kvazi-konsocijaciju u BiH, koju zovem još preciznije dogovorenom javašluk konsocijacijom.

Nažalost, ne govori samo pozicija tako kako govori naš MVP nego i opozicija. Ne vidim nikakvu razliku, naime, između ovog Alkalajevog prenaglašenog očekivanja od samita EU u Sarajevu i nedavnih bombastičnih Lagumdžijinih izjava povodom dvodnevne konferencije prvaka PES u Sarajevu. Umalo se nisam, naime, onesvijestio kada sam nedavno rano ujutru u Oslobođenju pročitao – BiH 2014. u EU, što bi nam, dakako, trebali omogućiti upravo Lagumdžijini drugovi, socijalisti i socijaldemokrati, koji su, u toj interpretaciji, daleko veći proeuropljani nego što u stvarnosti jesu i koji su učinili više za BiH i zemlje ZB nego što u stvarnosti jesu. To je jedna velika tema za sebe i njoj se može psovetiti poseban panel na Krugu 99 ili negdje drugdje.

Dakako, ništa nemam protivu važnih skupova i gostiju, itekako sam svjestan koliko je teško dobiti dobrog i pouzdanog prijatelja u Europi, pa čak i korisnog lobistu, a ne niječem ni to da svatko ima pravo na PR u svoju korist. Problem je, pak, u tomu, što oni koji se stručno ili znanstveno bave euroatlantskim integracijama imaju poslije ovakvih „kragujevki“ još više posla, jer moraju odgovorno demistificirati neodgovornosti, dakle razgoniti magle koje se kontraproduktivno pletu u svezi s pristupom i regije i naše zemlje Europskoj uniji.

Da bi se pristupilo ovoj regionalnoj polit-ekonomskoj integraciji moraju se, naime, ispuniti brojni preduvjeti a BiH skoro ništa od njih zasad ne ispunjava. Uvjeti za prijem su u načelu formulirani u članku 6 i 49 Ugovora o utemeljenju EU iz Mastrihta (Maastricht), a svaka zemlja mora ispuniti i dodatne kriterije utvrđene na summitu EU u Kopenhagenu 1993. Tri kopenhagenska kriterija su inače potvrđena i malčice proširena potom na samitu EU u Madridu 1995, četvrtim ili tzv. madridskim kriterijom. Sukladno svim njima da bi neka zemlja postala članicom EU mora: a) zadovoljiti politički kriterij, što znači osigurati vlastitu institucionalnu stabilnost kao garanciju za demokratski i pravnodržavni poredak, za poštivanje ljudskih prava i zaštitu manjina; b) zadovoljiti privredni kriterij, a to znači da ima funkcionalnu tržišnu privredu i da je sposobna izdržati dolazeći konkurencijski pritisak unutar EU; c) ispuniti bezuvjetno Acquis kriterije, a što podrazumijeva ne samo preuzimanje kompletnog primarnog i sekundarnog „stečenog prava EU“, nego da se i ciljevi političke unije, privredne i monetarne unije učine vlastitima.

Reafirmacija

„Solunske agende“

Moguće su, teorijski gledano, i „prečice“, za njih se svojedobno zalagao i jedan od dosadašnjih sedam visokih predstavnika međunarodne zajednice u BiH, Volfgang Petrič (Wolfgang Petritsch), što znači da se neke zemlje prime i kada nisu ispunile sve uvjete, ali EU se u međuvremenu opekla s prijemom i Rumunjske i Bugarske, pa je takvo što posve nerealno očekivati…

Što se, dakle, smije i može očekivati od samita EU u Sarajevu, u junu ove godine i nije tako neodgonetljivo unatoč vrlo uzdržanih izjava čelnika EU i škrtih napisa o predstojećem skupu u europskom i domaćem tisku. Žele se u prvom redu reafirmirati principijelna načela i važne političke poruke iz Solunske agende, te i ovim putom dodatno ohrabriti one koji uistinu žele postati dijelom EU posredstvom ispunjavanja preciznih uvjeta i mukotrpnih institucionalnih, političkih i gospdarskih reformi, ali i izreći upozorenje nekim zemljama, u prvom redu BiH, da se sadašnjim tempom i putom nikada neće stići u europsku obitelj naroda zvanu EU. Vrlo je moguće, također, da će se ponuditi i dodatna financijska i stručna pomoć PSP zemljama koji tu pomoć zaslužuju. A nije isključeno da se „folirantima“, kakve su političke elite u BiH, zavrnu neke „pipe“ koje su im dosad stajale na raspolaganju.

Ostavimo se nagađanja, pa prvo podsjetimo na događaje koji su prethodili usvajanju Deklaracije sa solunskog samita EU u junu 2003, koja sadrži u sebi i „Solunsku agendu“, a na oboje se misli kada se spomene Solunski program za ZB. Nakon dugog nejedinstva i lutanja unutar nekadašnje EZ naspram sudbine zemalja nastalih raspadom bivše SFRJ i implicitne primjene prema zemljama bivše Jugoslavije strategije cordon sanitare, prva naznaka iole ozbiljnijeg tretmana ovog dotad izoliranog i okuženog prostora došla je u travnju 1997. kada je EU prihvatila strategiju „Politika regionalnog pristupa za zemlje ZB (termin koji od tada i označava zemlje bivše Jugoslavije bez Slovenije, s dodatkom Albanije).

Naglasak u toj novoj strategiji bio je na „kolektivnom pristupu“ ovoj regiji, što je naročito u Hrvatskoj dočekano sa skepsom, dok se drugi nisu tada s pitanjem EU ni bavili ozbiljnije. Dvije godine kasnije, u ožujku 1999, Europska komisija prihvata novu PSP-strategiju pod kojom se mislio proces stabilizacije i pridruživanja, a u svibnju te godine i dokument istog imena u funkciji stabilizacije i pridruživanja zemalja jugoistočne Europe. I u njemu se odista govorilo isključivo o regionalnom pristupu i „zajedničkoj strategiji“…

Potom je i na samitu EU u Kelnu, 3/4. juna 1999, potvrđena pripravnost EU za pružanje izgleda državama jugoistočne Europe (JIE) za potpunu integraciju u njezine strukture i članstvo u EU na temelju Ugovora o Europskoj uniji i ispunjavanja kriterija utvrđenih na kopenhagenskom Europskom vijeću u junu 1993. Nedugo zatim je Europsko vijeće i na svojem sastanku u Santa Maria da Feiri, 19. i 20. juna 2000, zaključilo da su sve države uključene u Proces stabilizacije i pridruživanja potencijalni kandidati za članstvo u EU, kao i da je cilj EU što potpunija integracija država JIE u političku i gospodarsku maticu Europe.

U studenom 2000. u Zagrebu je održan, pak, vrlo važni Zapadnobalkanski samit Europske unije, kako se trebao prvotno zvati, ali je zbog hrvatskih prosvjeda preimenovan u Zagrebački sastanak na vrhu. Važnije od preimenovanja za našu priču je što je u Završnoj izjavi iz Zagreba kazano: „Od sada se šefovi država i vlada pet zemalja (Albanije, Makedonije, BiH, Hrvatske i Jugoslavije)… obvezuju da će između svojih država sklopiti sporazume o regionalnoj suradnji koji predviđaju politički dijalog, regionalno područje slobodne trgovine“, et cetera.

Potom se krajem aprila 2001. u Briselu (Bruxelles) – specijalno prilagođen za zemlje ZB – osmislio Proces stabilizacije i pridruživanja (PSP), koji je ponudio „kvalitativno viši stupanj uspostavljanja ugovornih odnosa s EU posredstvom Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) od onoga koji je nudila dotadašnja politika regionalnog pristupa (Sporazum o suradnji). Time je i definitivno po mišljenju eksperata čitav proces ubrzan.

U tu svrhu je i osmišljen CARDS (Community Assistance for Reconstruction, Development and Stabilisation) za razdoblje 2001/06, dakle specijalni instrument financijsko-tehničke pomoći posredstvom kojeg se programiraju i financiraju projekti čija je prvenstvena svrha otklanjanje problema i smetnji u postizanju europskih standarda. U te svrhe je ovim putom bilo predviđeno pomoći za pet zemalja ZB. za period 2001/06. od ukupno 4.65 milijardi eura.

Svim time je Europska komisija značajnije intenzivirala svoj odnos prema regiji JIE, pa i implicitno revidirala svoju raniju politiku regionalnog pristupa i uvjetovanosti iz 1997. godine. Glavna obilježja ove nove strategije, dakle, bili su: 1)jednaki uvjeti za sve; 2) jasna perspektiva članstva u EU; 3) individualni pristup; 4) veliki značaj regionalne suradnje.

Ovdje bi trebalo spomenuti i Pakt stabilizacije za JIE, ma koliko nije bio samo stvar EU, jer su njegovi pokrovitelji bile sve važnije zemlje svijeta. Uostalom, on će se vremenom vratiti u okrilje EU posredstvom transformacije u Proces za suradnju u jugoistočnoj Europi (SEECP), čije je sjedište u Sarajevu. Najvažnije je, ipak, u ovom slijedu ono što je uslijedilo u junu 2003. kada je u Solunu održan samit na kojem je EU izrijekom u usvojenoj Deklaraciji potvrdila jasnu perspektivu članstva u EU i za Hrvatsku i za BiH i za tadašnju Državnu zajednicu Srbije i Crne Gore i za Makedoniju i za Albaniju.

Na samitu EU u Solunu 21. juna 2003. sudjelovali su šefovi država ili vlada 33 zemlje: svih tadašnjih 15 članica EU, kao i 10 pristupajućih država, tri tadašnje države kandidata i pet tadašnjih (sadašnjih šest) država obuhvaćenih procesom stabilizacije i pridruživanja. Oficijelno je usvojena Deklaracija Solunskog sastanka na vrhu EU – ZB, kojom je, međutim, obuhvaćen i sadržaj dokumenta EU pod nazivom Solunska agenda za ZB (Thessaloniki Agenda for the Western Balkans: Moving towards European Integration) koji je dan ranije usvojilo Europsko vijeće.

Od tada do danas predstavljaju i Deklaracija i Solunska agenda čvrstu osnovu za usmjeravanje napora i za potporu i približavanje tzv. PSP-država EU…

Vjerojatnije najvažnije od svega je bilo što je s ovim novim pristupom trasirao put za dogovore na najvišoj političkoj razini između EU i PSP-zemalja, uključivo onih koji se tiču jačanja političke, financijske i sektorske suradnje EU i PSP-država, jer su se ovim pristupom konačno i otvorili mehanizmi i programi koji će pomoći državama da ispune uvjete i europske standarde, te da na kraju budu i primljene u EU i čim ispune uvjete, i to pojedinačno svaka od njih. Time se, dakle, EU po prvi put eksplicitno založila za tzv. individualni pristup PSP-zemalja EU i na temelju brzine i kvaliteta ispunjenih uvjeta, čime je u neku ruku pobijedila koncepcija za koju se od početka zalagala Hrvatska…

Kompleksna PSP strategija

Kod nas u BiH se s mukom shvatilo, ako se još uopće posvuda shvatilo, da je PSP-strategija vrlo kompleksana rabota, ali da unatoč tomu ostaje jedini okvir za približavanje EU. Najgore je što se neozbiljno shvata da to približavanje u prvom redu ovisi o individualnim postignućima i brzini svake pojedine PSP države u ispunjavanju kopenhagenskih kriterija i uvjeta iz PSP. Zbog toga nije nevažno i ovdje podsjetiti da su sve PSP-zemlje i Deklaracijom iz Soluna i Solunskom agendom – uz sve rečeno – prosto obvezane i na privrženost principu ispunjavanju međunarodnih obveza, kao i temeljnim vrijednosti na kojima počiva EU…

U svezi gospodarskog razvoja naglasak je stavljen na poreznu politiku, privatizaciju, kreiranje povoljne klime za strana ulaganja te upravljanje financijskim sektorom. Istaknuta je važnost razvoja modernih infrastrukturnih, energetskih, transportnih i telekomunikacijskih mreža, ali o tomu ne bih u detalje, nije moja oblast. S tim u svezi, podsjetio bih ovdje na ono što je nedavno kazao aktualni „guverner“ u BiH, Valentin Incko (Inzko), kada je upozorio na apsurd kako EU ima jedinstveni gospodarski prostor a BiH nema. Uostalom, pod ovom sintagmom se osim zemalja EU podrazumijevaju i gospodarstva četiri EFTA zemlje.

Prije sedam godina u Solunu je bilo neizostavno govora i o značaju regionalne suradnje kao bitnom elementu politike EU prema regiji. PSP-države su već tada preuzele obvezu promicanja konkretnih ciljeva i inicijativa u sljedećim područjima: regionalna slobodna trgovina; kretanje bez viza u regiji; prikupljanje i uništavanje malog i lakog oružja; stvaranje regionalnih tržišta struje i plina; razvoj prometnih, energetskih i telekomunikacijskih infrastruktura; upravljanje okolišem i vodama; prekogranična suradnja i parlamentarna suradnja. Ponajviše s ovog spiska je ostvareno posredstvom procesa zvanog SEECP, odnosno, Vijeća za regionalnu suradnju koje se bavi IPA programima i fondovima, posebice cbib projektima (Cross Border Institutional Building), dakle građenjem prekograničnih institucionalnih mostova suradnje među zemljama bivše Jugoslavije.Kraj u sledećem broju

Deo uvodnog izlaganja na panelu održanom 11. aprila ove godine u Krugu 99