Sopstvenim prilagođavanjem iz krize

Profesor Mladen Puškarić s Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu i ja imali smo čast govoriti na jednoj večernjoj sesiji o EU i suradnji u zemljama JIE, dakle onomu što predajemo i na fakultetima na kojima radimo. Dr Puškarić je akcenat stavio na proces stasavanja ideje europskih integracija kroz povijest, a ja sam se pozabavio euro-vibracijama u regiji JIE – anno domini 2010.

Značaj očuvanja stabilnosti u regionu

U prošlom broju PS nabrojali smo sve opća mjesta, poznata svima onima koji se ozbiljno bave Europskom unijom u institutima i na sveučilištima, u specijaliziranim vladinim i nevladinim organizacijama i drugdje. Ali, šta su od svega toga shvatili, prihvatili oni koji imaju moć, dakle balkanske političke elite? Malo ili ništa, a i toliko ukoliko su i koliko su shvatile, bilo je pod iznudom i uz politiku „mrkve i korbača“, smjelo bi se kazati. Pri tomu bi se ogriješili, dakako, o Hrvatsku, u kojoj se – otkada je „maknut“ Sanader – događaju turbo promjene u procesu približavanja EU, pa time i europeizacija domaće politike, kao i o malenu Crnu Goru koja je formirala Ministarstvo za europske integracije, koje vodi sveučilišna profesorica Gordana Đurović. Ministarstvo za europske integracije ima, doduše, i Kosovo, ali to i nije drugo do šminka u situaciji kada je Kosovo barem onoliko protektorat koliko je BiH polu-protektorat međunarodne zajednice. Ne bi se, dakle, ogriješili o političke elite u svim drugim zemljama ZB kojima je zajedničko u pristupu europskim integracijama da ih poimlju neiskreno, odnosno „s polu srca“, i s nadom da će sve ostati po starom, unatoč formalnom približavanju EU. To i ne znači, pak, drugo, do da EU ne smije ispustiti iz ruku ni mrkvu ni štap, bolje rečeno korbač.

O tomu govori, implicite, i priopćenje nevladinih organizacija upućeno čelnicima EU i čelnicima država članica EU i zemalja ZB samo dan uoči nedavnog sastanka ministara vanjskih poslova (MVP) od 2. juna u Sarajevu. U dokumentu iza kojeg je stalo na stotine nevladinih udruga iz cijele regije se ukazalo da vlade zemalja ZB mogu ostvariti dobre „rezultate (samo) u situaciji kad su uvjeti jasno definirani, transparentni i mjerljivi, kao što je bio slučaj sa liberalizacijom viznog režima“. Polazi se i od toga, da Deklaracija iz Zagreba (2000) i Solunska agenda (2003.) nisu više „dovoljan okvir za daljnju konsolidaciju demokracije u zemljama ZB, niti na adekvatan način garantiraju daljnje sprovođenje neophodnih reformi, unapređenje regionalne saradnje i očuvanje teško stečenog napretka u pogledu mira i stabilnosti“. Ove udruge nemaju, dakle, nikakve iluzije o polit-elitama u regiji ZB pa su zbog toga i apelirale na MVP zemalja EU da još jedanput ukažu na značenje očuvanja stabilnosti u regiji, da ohrabre zemlje ZB na međusobnu suradnju i na sljedeće ciljeve – dobijanje statusa kandidata za sve zemlje do kraja 2011. i otvaranje pristupnih pregovora, prvo s Makedonijom do kraja 2010, a poslije toga s onim zemljama koje su najdalje odmakle u procesima reformi i pripremama za pristupanje EU, najkasnije do početka 2012. U tu svrhu bi EU trebala definirati „jasne, transparentne i mjerljive pokazatelje napretka“, a zemlje ZB koje žele u EU bi trebale osigurati mogućnost institucijama EU i organizacijama civilnog društva „skrupulozan monitoring“. Nevladine udruge iz cijele regije ZB su apelirale, također, na sve čelnike zemalja ZB da rješavaju međusobna sporna pitanja „na način koji ne bi trebalo da usporava proces pristupanja“. Ovomu treba dodati da je u zemljama regije JIE ostalo skoro nezapaženo što se dogovorilo – samo 20 dana poslije neuspjeloga sarajevskog sastanka – u Istanbulu, na samitu Procesa suradnje u Jugoistočnoj Europi (SEECP), na kojem se, između ostalog, potencirala važnost rada Vijeća za regionalnu suradnju (RCC) u transformiranju regionalne suradnje na jednu novu razinu.

Više od četiri kriterijuma za pristupanje EU

Upućeni znanstvenici i stručnjaci za europske integracije u nevladinom sektoru (i rijetki u vladinom sektoru) govore inače o fenomenu vertikalnog i horizontalnog razumijevanja procesa pridruživanja EU u zemljama ZB. Izvršna direktorka Fonda za otvoreno društvo Srbije, Jadranka Jelinčić, primjerice, piše vrlo inspirativno o „EU-izaciji versus europeizaciji“ (vidjeti, www.helsinki.org.rs). Pri tomu se pojam „EU-izacija“ koristi za vertikalni proces „formalno-pravnog približavanja“ koji se svodi na ispunjavanja uvjeta i obveza iz: a) studije izvodljivosti; b) Sporazuma o stabilizaciji i asocijaciji; c) kandidature; d) pregovaranja članstva i e) samog članstva. Ova vrsta približavanja se u suštini vrti oko „konvergencije politika“, „harmoniziranja zakonodavstva“ i „političke integracije“, što sve zajedno uzevši i nije drugo do ispunjavanje Kopenhagenskih kriterija. Usput kazano, u EU se interno više ne govori samo o četiri kriterija za pristup EU (tri političko-gospodarstvena kopenhagenska i jedan naknadni, administrativni – madridski), nego i o pokazateljima i dokazima, odnosno monitoringu i kontroli ispunjavanja preuzetih obveza.

U zemljama ZB je „EU-izacija“ postala prihvatljiva skoro za sve segmente političke scene, uključivo vladajuće garniture koje je razumiju najčešće kao nužno zlo za sticanje statusa u odnosima s EU, koji omogućuje korišćenje sredstava iz predpristupne pomoći. O IPA fondovima mora se govoriti odvojeno, ali se već ovdje mora reći, da zemlje koje nemaju status kandidata, koriste samo dvije od pet komponenti, a zemlje kandidati svih pet komponenti odnosno fondova. „EU-izacija“ i nije drugo, dakle, do početni politički projekt koji mogu podržati svi liberalni političari – proeuropejci iz jednih, ali i notorni antieuropejci, etnokrate i notorni desničari, jer računaju da će dobiti neku crkavicu iz EU fondova i da im takva prilagodba može pomoći doći na vlast ili za produženje ostanka, ukoliko su već na vlasti.

Posve je druga stvar s tzv. horizontalnim približavanjem EU, s „europeizacijom“ koja podrazumijeva mnogobrojne i dubinske unutarnje reforme, dakle europeizaciju kompletne domaće politike. U biti se radi, dakle, o ubrzavanju „zakašnjele tranzicije“ i/ili o korekcijama njezinih izopačenosti, pa s time i konsolidaciji demokracije i stvaranju uvjeta za održivi razvoj. Rječju, radi se o potrebi da logika europskih integracija konačno profunkcionira i unutar zemalja ZB, to jest da i u njima konačno profunkcioniraju principi i pravila pravne države. Svi upućeni u poslove europskih integracija znaju, da upravo ovim putom proces pristupanju EU prestaje biti (samo) dio vanjske politike jedne zemlje i pretvara se korak po korak u unutarnju politiku zemlje-pristupnice EU. S time u vezi Jadranka Jelinčić veli da „evropske standarde i norme treba pre svega razumeti kao putokaze i neku vrstu ’recepata’ čije poštovanje i kreativna ugradnja u sumu domaćih politika po pravilu dovodi do optimalnih lokalnih razvojnih rezultata, što onda istovremeno omogućava i usklađeni razvoj EU shvaćene kao jedinstvenog ekonomskog i sve više političkog prostora koji je sposoban da jedinstveno nastupa i učestvuje u globalnim procesima u interesu svake pojedine članice i Unije kao celine“.

Dakle, ovoj vrsti razumijevanja približavanja zemalja ZB Europskoj uniji je beskrajno jasno da se svim ovim radi i o zakašnjelom civilizacijskom iskoraku balkanskih društava u pravcu normalnih društava, u kojima funkcioniraju pravne norme, pa se uspostava funkcionalne pravne države uz pitanja održivog razvoja smatraju samom suštinom euroatlantskih približavanja. U tom pogledu mora se voditi računa i o „EU-izaciji“, ali kao pretpostavci dubinske, horizontalne integracije a ne kao cilju za sebe. Razumije se, horizontalni političko-pravni, socijalni i gospodarski proces pridruživanja ili „europeizaciju“ domaćih politika mogu provesti u djelo samo nekorumpirane elite i slobodni građani. Njih je u svim zemljama ZB isuviše malo pa i zbog toga sve zemlje ZB, izuzev Hrvatske, i nisu još uvijek drugo do krzmavi sudionici „EU-izacije“.

Platforma Evropa 2010.

U označenom kontekstu spomenut ću na kraju kako se pod utjecajem grčke „dužničke krize“ i njezinih posljedica po unutarnju stabilnost u samoj EU, skoro zaboravilo na agendu odnosno Platformu Europa 2020, strateški dokument usvojen u ožujku 2010. u kojem se pokušalo odgovoriti izazovima dolazećih decenija. Dokument i nije drugo do osuvremenjena Lisabonska strategija, ona od prije 10 godina, u kojoj se progovorilo o tzv. pametnom i održivom razvoju EU gospodarstava i društava kako bi bili sposobni opstati u oštroj utakmici s drugima, odnosno ostati „najkompetetivnije svjetsko gospodarstvo“ utemeljeno u prvom redu na znanju. Lisabonska strategija i potonji njezini revidirani ciljevi u Kokovom izvještaju bili su kod nas potcjenjeni, pa se sada takvo što samo ponavlja s Platformom Europa 2020. U njezinom su središtu inače temeljne reforme koje uključuju: pametan rast (razvoj gospodarstva utemeljenog u znanju), održiv, štedljiviji rast (podsticanje gospodarstva koje pažljivije i štedljivije koristi resurse) i inkluzivni rast (razvoj gospodarstva koje upošljava veći broj ljudi). Sa svim time bi se trebalo pozitivno utjecati na socijalnu i teritorijalnu koheziju svake članice i EU u cijelosti. Ovako ambicionirani ciljevi bi se u zemljama EU inače trebali dostići posredstvom sedam inicijativa: 1) razvoj inovativne EU; 2) omladinske pokretljivosti; 3) realizacijom tzv. digitalne agende za Europu; 4) štedljivijim pristupom resursima; 5) vođenjem primjerenije industrijske politike malih i srednjih poduzeća u eri globalizacije; 6) modernizacijom tržišta rada i mobilizacijom radne snage i 7) realizacijom socijalne, tzv. europske agende za smanjenje siromaštva.

I posljednje, zašto ne početi i u regiji JIE promišljati izlazak iz krize, ne samo posredstvom „EU-izacije“ nego i horizontalne integracije, dakle vlastitom prilagodbom i u svjetlu Agende 2020? Svakomu bi, ipak, moralo biti jasno već danas, bez horizontalne integracije i stvarne europeizacije domaćih politika ne može se stići u EU, pa tako ni do sigurnosti, mira i prosperiteta u regiji jugoistočne Europe!

Nastavlja se